POVRATAK DŽEMATU KOJI FORMIRA SLJEDBENIKA

Senad Agić

قُلْ يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنِّي رَسُولُ اللّهِ إِلَيْكُمْ جَمِيعًا الَّذِي لَهُ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ لا إِلَهَ إِلاَّ هُوَ يُحْيِي وَيُمِيتُ فَآمِنُواْ بِاللّهِ وَرَسُولِهِ النَّبِيِّ الأُمِّيِّ الَّذِي يُؤْمِنُ بِاللّهِ وَكَلِمَاتِهِ وَاتَّبِعُوهُ لَعَلَّكُمْ تَهْتَدُونَ

Reci: “O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna da čita i piše, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite – da biste na pravom putu bili!” VII, 158

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ حَسْبُكَ اللّهُ وَمَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ

O vjerovjesniče, Allah je dovoljan tebi i vjernicima koji Te slijede. VIII, 64

Riječ slijediti se u jednom prijevodu Kur’ana pojavljuje na 182 mjesta, dok se riječ islam pojavljuje tek 39 puta.

U našim džamijama je danas težište sa pravih koncepata “slijediti, učiti, pomagati i hizmetiti” i sl. uglavnom prešlo na pojmove “biti član, družiti se, biti uslužen…”

Danas su nam, nažalost, imami suočeni sa tužnom činjenicom da im džematlije ne dolaze u džamiju ili islamski centar da budu formirani ili reformirani, nego “da im bude lijepo.”

Za inteligentne i iskrene muslimane okretanje slijeđenju zapravo je glavna domaća zadaća, koja se uvježbava u džamiji sa i za imamom. Tek tada oni slijede primjer ashaba. Ne ogleda se  pravo slijeđenje u zadržavanju tek na teoretiziranju, uvođenju drugih u islam i traženju vlastitoga vječnog spasenja. To je sebična varijanta islama, varijanta uzimanja od islama. Ova varijanta islama kao da Poslaniku a.s. kaže: “ja ću se poslužiti nekim Tvojim sunnetima, ali da budem tvoj učenik, za to nemam vremena. Halali, imam nekih prečih stvari koje trebam stići odraditi, hajde, pa vidjećemo se u Džennetu.”

Slijeđenje (Ittiba’) je koncept, koji nam tako jasno preporučuje praksa ashaba i primjer Poslanika a.s. kao učitelja i uzora. Slijeđenje je ono ponašanje koje se utemeljuje u vjeri, koja daje i preporučuje zbir praktičnih radnji (Sunnet). Naglašavanje ovakvoga ponašanja učinilo je da se danas islam čak i na Zapadu u očima nemuslimana doživljava, ne samo kao religija, nego, prije svega, kao “način života”.[1]

Fokusiranjem na slijeđenje učinit ćemo da se na džamiju ili islamski centar ne gleda samo kao na bogomolju ili klub prijatelja islama i muslimana. Simptomi pogrešne predstave o džamiji već duže vrijeme sugeriraju vjerovanje da je glavna svrha džamije:

a. da svojim članovima osigura unutrašnji mir, čistoću, komfor i

    prolaznu ocjenu na skupštini,

b. da je imam zaposlen i plaćen da sluša, izvršava i predvodi vjerske

    obrede,

c. da je broj godina članstva bitniji od osobne odanosti istinskim

   vrijednostima vjere,

d. da je historija i struktura članova (ko su i odakle su) bitnija od

    misije koju džamija treba da izvrši.

Drugi način da se ilustriraju tendencije u našim džamijama danas je da se govori o “kulturi ili mentalitetu članstva”.[2] U džamijama sa ovakvom kulturom, ljudima se govori o privilegijama članova, o tome šta džamija nudi svojim članovima, kakve im praktične usluge pruža, kakve su im beneficije za života i kada umru i sl. Nečlanovi su dobrodošli, ali će morati ukraj dok ne izmire članarinu. Da nam džamije liče na klubove, barem u dijaspori, svjedoči i način na koji se predstavlja jedan njen član. On ističe dužinu članstva (“Ja sam Mustafa, član ove džamije od 1995. godine) umjesto da o sebi i svome životu govori naglašavanjem u kojoj mjeri je napredovao kao sljedbenik Muhammeda a.s..

Biti pasivan član ili biti aktivan sljedbenik – pitanje je sada!

U džamiji, koja funkcionira na modelu kluba, na pitanje članovima džamijskoga odbora “zašto smo ovdje?” odgovara se sa “da udovoljimo i pružimo vjerske usluge svojim članovima,”  dok se u džamiji u kojoj je fokus na odgajanju i formiranju sljedbenika, na ovo pitanje odgovara sa “da odgajamo i podižemo sljedbenike Muhammeda a.s. i da i sami to budemo – kako bismo na kvalitetan način produžili misiju Allaha dž.š. na zemlji.”

Jedino koncept slijeđenje (ittiba’), putem kojeg se potpuno i na pravi način potvrđuje koncept poslušnosti (Ita’at), podrazumijeva i aktivno svjedoči dvije osnovne pretpostavke bez kojih ne može biti prave vjere:

1. zajednica (džemat) i
2. kontinuitet sa prošlošću

Međutim, čim imam ustanovi “ovako se ne može napredovati, nije to to, ovdje oni koji bi trebali slijediti žele da vode,” materijalna podrška počne izostajati, ljudi tada ne žele u odbore i sekcije, i općenito, odsustvo interesa  se odražava čak i na obavljanje redovnih namaza u džematu za imamom.

“Bilo je to prije nekih 5-6 godina,” kazuje jedan imam, “kada sam ideju koja se u meni godinama postupno formirala smogao snage prenijeti. Kada sam članovima odbora saopćio ideju, muklo su ustuknuli. Bio sam šokiran. A sve što sam saopćio svodilo se na to da način na koji smo sve ove godine vodili džemat ne funkcionira.”

Međutim, ono što odbornici nisu mogli progutati bila je ideja da, umjesto što prividno vode, budu stvarno i istinski vođeni, umjesto da budu navodni “vodiči”, da budu istinski sljedbenici i u hizmetu imamu, koji također ima svoga “pretpostavljenoga”, kojeg sluša, hizmet čini i slijedi radi Allahova dž.š. zadovoljstva, postajući tako primjer pokoravanja i slijeđenja Muhammeda a.s.. A iz Kur’ana već znamo da “ko se pokorava Poslaniku a.s., taj se pokorava Allahu dž.š..” I obratno, dakako.

Tek tada svrha, misija i cilj džemata postaju kristalno jasni. Dotle, džamiji će nedostajati vitalnost, red, rad, disciplina, jednostavnost i atraktivnost za mlade.

Doduše, i imami bi morali znati za pravilo: “Nećeš uspješno voditi sve dok ne naučiš slijediti!”

Često smo svjedoci svakojakih naglašavanja kako je islam poslušnost (ita’at), pokoravanje i potpuna odanost Allahu, ali ne saznajemo kako se ta poslušnost realizira i u kojoj formi se manifestira. Ona se najbolje manifestira i potvrđuje na način kako nam je to pokazala prva i najbolja generacija muslimana – slijeđenjem (ittiba’). Zar je potrebno izmišljati toplu vodu? Ita’at se najbolje verificira i realizira putem ittiba’a.

Kontakt, zajednički rast, hizmet

Prelaz sa programa na proces zainteresiraće našu pametnu mladež. “Džamija je,” kazaće oni, “džemat ili zajednica okupljena oko strateškoga procesa, koji ljude postepeno podiže na više razine duhovnoga razvoja.” To može biti “ABC” proces, kako ga jedan džematlija definira:

a. uspostavljanje kontakta u džematu,

b. zajedničkonapredovanje putem slijeđenja 

c. hizmet

Naša vizija liderstva se ogleda kroz ideju da se svim džamijskim odborima ponudi da budu integralni dio imamovog napora u inspiriranju i produbljavanju vjere naših članova, što će neminovno dovesti do obnavljanja one uloge džamije koju su Allah dž.š. i sam Poslanik a.s. džamiji prvobitno zadali – mjesto ili škola odgajanja sljedbenika.

Premještanjem težišta sa programa na proces, naš moto će postati:

“Umjesto fokusiranja na razvoju džamije sa programima, fokusirajmo se na razvoj ljudi sa procesom.”

Ovaj novi pristup staroj temi sa naglašenom potrebom odgajanja sljedbenika obećava plodonosne rezultate u džematima i predstavlja mogući most između motiviranih imama i umjerenih a duhovno potentnih liberala. Čitavog života slušamo i čitamo o savršenim primjerima koncepta slijeđenja ostvarenog od strane ashaba, njihovih sljedbenika (tabi’ina) i sljedbenika sljedbenika (tabi’i tabi’ina). A biti instrument u Božijim rukama na putu formiranja i odgajanja Poslanikovih a.s. sljedbenika ne samo da je ispravnije, nego čak i interesantnije.

Imami najbolje služe kada vjerodostojno vode ne samo iz mihraba, već i sa minbera, a džematlije najbolje služe kada odano i s punim povjerenjem slijede svoga imama, kako za vrijeme namaza tako i izvan namaza, dok  god je imamovo vođenje inspirirano njegovim osobnim slijeđenjem na putu zajedničkog postizanja ili dosezanja Višeg cilja.

Vrijeme je za takve kvalitetne promjene čiji će se pozitivni uticaji osjetiti ne samo na našoj djeci, nego i na sedam budućih generacija naših potomaka.

---

[1] Jedan modernistički islamski naučnik, kojeg neki smatraju najobrazovanijim muslimanom koji se je pojavio u drugoj polovini dvadesetog stoljeća (Fazlur Rahman), a čiju tridesetogodišnjicu od smrti niko nije obilježio (umro 1988), vjerovatno se ne bi složio sa ovakvom formulacijom.

[2] Prilogom se želi samo naglasiti prioritetna zadaća džamije u odnosu na zrela očekivanja i prava njenih članova – pravo na učenje kako se u praksi slijedi Poslanik a.s., prije svih.