Zbog odlaska u Ameriku bili su heroji

Već je spominjano da su se bosanski muslimani počeli iseljavati u SAD s početka 20. stoljeća, što je bila posljedica dva uzroka iseljavanja i ostalih etničkih skupina, kako su utvrdili znanstvenici Warner i Srole: razvoj američke ekonomije i političke nestabilnosti u njihovoj matičnoj zemlji. (Warner, 1945).

Odgovarajući na autorovo pitanje: “Zašto ste napustili svoju zemlju rođenja?”, 31,8% ispitanika iz prve generacije imigranata navelo je ili ekonomske ili političke razloge, dok je 65,2% ispitanika koji su protjerani iz BiH u periodu rata 1992. – 1995. godine u procesu “etničkog čišćenja” odgovorilo da su to učinili zato što su u Americi bili njihovi prijatelji ili članovi porodice.

Ta skupina ljudi dobila je osnovne informacije o SAD-u od rođaka ili prijatelja koji su tamo emigrirali prije njih. U odgovoru na pitanje: “Kako ste dobili informacije o SAD-u?”, 50,2% tih osoba navelo je rodbinu, a njih 44,4% prijatelje.

Najveća težnja za iseljavanjem bila je među nižim klasama društveno-ekonomske skale. Porazni ekonomski i politički uvjeti u Bosni koji su otjerali posljednje imigrante iz njihove domovine također su ih prisilili da po svaku cijenu pokušaju naći finansijsku sigurnost da bi kompenzirali potpuni gubitak imovine koja je uništena tokom rata.

Većina ljudi iz prve generacije imigranata priznaje da oni u osnovi zbilja nisu namjeravali trajno ostati u SAD-u. Nadali su se da će u konačnici skupiti dovoljno novca, u što je moguće kraćem periodu, i vratiti se kući, kupiti komad zemlje i živjeti udobnim životom među svojim sunarodnjacima.

Za te prve imigrante Amerika je bila zemlja snova, u kojoj je finansijski prosperitet bio dostupan.
Međutim, većina tih imigranata, kada je došla u Ameriku, suočila se sa socijalnim i ekonomskim poteškoćama o kojima nikada nije ni sanjala. Pa ipak, morali su se nositi s tim poteškoćama i nastojati ih prevladati zarad dugoročnih ciljeva.

Jednom kada je odlučio napustiti domovinu, imigrant je u očima porodice i zajednice zadobio ono što bi se najbolje moglo opisati ulogom “heroja”. Na njega se gledalo ne samo kao na izbavitelja iz nepovoljne ekonomske situacije svoje porodice nego i kao na nekoga ko je bio dovoljno hrabar da otputuje u prekookeansku zemlju, u vrijeme kada većina Bosanaca nikada nije napuštala područje izvan svojih sela.

Bio je čuvena osoba na lokalnom nivou, barem u svojim i u očima svoje zajednice. Išao je u Ameriku, zemlju svekolikih mogućnosti. S takvim imidžom o samom sebi, bilo je nešto sasvim nezamislivo razmišljati o neuspjehu u Americi. Mnogi prvi imigranti najednom su vidjeli sebe kao žrtve prenapuhanih izvještaja o lakom postizanju finansijskog uspjeha u Americi.

Unatoč tome, nije bilo povratka praznih ruku. Mnogi od ispitanika koji su došli u Ameriku u desetljećima prije političkog preokreta devedesetih godina rekli su autoru da su poslali hiljade dolara rodbini u Bosnu, ostavljajući sebi najminimalniji dio kako bi preživjeli u Chicagu.

To nisi činili samo zarad geste dobre volje prema svojoj rodbini nego, također, kako bi postigli prestiž i zadržali stupanj važnosti koji su uživali kada su napustili domovinu.

Ni u jednoj korespondenciji s kućom uopće nisu razgovarali o poteškoćama života u Americi, tačnije stvari su često preuveličavali. Bošnjak imigrant koji je živio u jednosobnom stanu mogao je reći porodici i prijateljima u domovini da ima veliku kuću.