Nevjerovatni podaci o broju iseljenika iz BiH u Americi

Većina Bošnjaka u Americi prije Drugog svjetskog rata, porijeklom s područja Hercegovine, svoj dolazak ima zahvaliti pojedincima Hrvatima (Nyang, 1999). Ti useljenici uglavnom su bili siromašni, neobrazovani i nepismeni u bilo kojem jeziku.

Također nisu bili obučavani ni za jedno zanimanje. Kao nekvalificirani radnici mogli su raditi u tvornicama i rudnicima. Međutim, takvi poslovi bili su teški i, što je još važnije, fizički naporni, s dugim radnim vremenom, koje nije nudilo mogućnosti za brzu akumulaciju imetka, a što je bio primarni cilj prvih useljenika.

Bošnjaci koji su živjeli u Sjevernoj Americi prije Prvog svjetskog rata sebe su smatrali posjetiocima, ljudima koji su živjeli u američkom društvu, ali nisu bili dio tog društva. Njihov vidik reflektirao je i oponašao poglede koji su vladali u njihovoj domovini i u sadržajnom pogledu i u smislu stila, budući da su vjerovali kako su oni samo privremeno otišli od kuće.

Unatoč tome, ti imigranti osnovali su u julu 1906. godine prvu muslimansku organizaciju u državi Ilinoj (Illinois), zasnovanu na etničkom zajedništvu nazvavši je Džemijetul Hajrije: Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo (Zulfić, 2003). 

Prvi svjetski rat bio je prekretnica za Bošnjake koji su živjeli u Sjevernoj Americi, budući da ih je odvojio od njihovih ljudi u domovini.

To odvajanje od domovine praktički je postalo potpuno s uvođenjem restriktivnih kvota u SAD-u i Kanadi poslije Prvog svjetskog rata, što je gotovo dovelo do zaustavljanja useljavanja s Balkana. Takav razvoj intenzivirao je u zajednici osjećaj izoliranosti i odvojenosti, a rezultat toga bio je da je još više ojačan njen osjećaj solidarnosti. Prvi bošnjački imigranti nisu živjeli lagodnim životom.

Njihov jedini cilj bio je naporno raditi i uštedjeti dovoljno novca za povratak kući i udoban život. Sebi su dopuštali malo luksuza i nisu pronašli zadovoljstvo i utjehu u porodičnom životu.

Velika većina ranih useljenika bili su slobodni (neoženjeni) muškarci, a samo se nekolicina oženila dok je tu živjela. Većina je ostala neoženjena jednostavno zato što nije bila u stanju pronaći odgovarajuću ženu muslimanku, naglašavajući štetnost ženidbe američkim djevojkama. Mada se to dugoročno pokazalo kao štetno, protivljenje ženidbi bila je brana asimilaciji.

Prevlađujuća većina useljenika prvoga vala (1890 – 1920) došla je u Ameriku kao neoženjeni mladići. Ukopavani su u mezarju Skokie Memorial u sjevernom predgrađu Chicaga, a mjesta na kojima su ukopani dobro su očuvana (ibid). 

Evo šta je kazao Muahmmed A1-Ahari (2001) govoreći o osnivanju Bosansko-američkog kulturnog doma u Chicagu: “Oženjeni imigranti uglavnom su prvobitno bili u Njemačkoj i tamo su se oženili s nanovo naseljenim podunavskim Švabicama. Imigranti iz Bosne nisu dolazili regularnim putem sve do poslije Drugog svjetskog rata. Prvi useljenici bili su iz Hercegovine, siromašnijeg i puno nerazvijenijeg dijela BiH. Tako će biti sve do šezdesetih godina, kada je Bosancima bilo dopušteno iseljavanje iz Jugoslavije, kao radnicima, kako bi osigurali jaku valutu za državnu blagajnu. Desetine tih prvih fizičkih radnika bile su uposlene u građevinskoj kompaniji Pachen vlasnika Arifa Dilića koja je kopala kilometarski duge podzemne tunele u Chicagu”.