Izazov je situacija u kojoj smo izazvani da pogrešno ili grešno postupimo. Izazov nije grijeh. On je tek “prilika” da se grijeh počini. Ali, on sam nije grijeh. Poslanik a. s. je imao izazove na koje je odlučno odgovarao kako bi izbjegao grijeh. Njegovi su izazovi zapravo bili teži od izazova bilo kojeg čovjeka. Zato je mogao i razumjeti ljude.

Zov i iza-zov

Poziv je zov od Boga, izazov je poziv od šejtana. Zato u susretu sa izazovom najprije treba prepoznati poziv našeg otvorenog neprijatelja, a zatim se okrenuti zovu našeg Dosta, Allaha dž. š., jer upravo je ON Onaj Koji nas transformira u bolje osobe, ali samo onoliko koliko smo spremni na saradnju.

Izazov vrlo često nije moguće lahko prepoznati, jer nam dolazi iz tzv. sive zone koja nije u Kur’anu a. š. direktno spomenuta kao grijeh. Pri susretu sa izazovom i njegovom prepoznavanju, pomoći će pitanja poput ovih: da li je Bog zadovoljan s tim, mogu li za to biti Bogu zahvalan, da li me to približava Bogu ili me približava i preokupira dunjalukom, hoće li mi to nauditi fizičkom i duševnom zdravlju. Dakle, zahtjev je da se pred onim što je sumnjivo suzdržimo i odlučno odustanemo od njegovog činjenja.

To je upravo drugi korak koji se nalaže u suočavanju sa izazovom – odustati, kloniti se i odbaciti ga. Ima mudrosti koje su mnogi poznati muslimanski duhovnjaci, ali i poznati kršćanski teolozi poput Martina Lutera, izrekli: “Ne možeš izbjeći da ti ptice iznad glave lete, ali im nećeš dopustiti da ti na glavi gnijezdo načine. Ti i ja ne možemo izbjeći susret sa izazovima, ali im nećemo dozvoliti da nas savladaju.”

Izazovu se nikada ne treba prikloniti pa čak ni u mjeri da podlegnemo vaganju da li bi se mogla izbjeći šteta ili grijeh ukoliko bismo njegovim čarima djelomično udovoljili. Što više o izazovu razmišljamo to nam se on čini bezazlenijim. Svi smo se kao djeca igrali sa magnetima. Što smo ih više približavali, to nam je teže bilo spriječiti njihovo iznenadno spajanje. Sa izazovima treba postupati kao sa zmijom otrovnicom. Jedini ispravan način u postupanju sa otrovnicom je da je bez razmišljanja zaobiđemo i tako izbjegnemo svaku daljnju opasnost. Zar Kur’an ne kaže: “ne približavajte se bludu!” To znači da sebe ne dovodimo u situaciju da budemo uhvaćeni u zamku dvoumljenja. Izazov zahtijeva odlučnu akciju.

Izazov kao iskušenje

Naravno, postoje izazovi i iskušenja koja moramo prihvatiti i sa njima se uhvatiti u koštac. Bolest, gubitak posla, smrt drage osobe i sl. zahtijevaju strpljivost i ustrajnost, oslanjanje na Boga i traženje Njegove podrške. Pritom, treba imati na umu da nam Svevišnji neće poslati iskušenje koje ne bismo mogli podnijeti. Čak i onda kada nam napori ne donose očekivane rezultate, moramo vjerovati da Bog zna šta radi i da će nam slati iskušenja kako bi ukazao na našu slabost i neizbježnost traženja Njegove pomoći. Bez vjerskog pristupa, prema mišljenju vjerujućih naučnika, psihologa, psihoterapeuta, nikada se nije bilo moguće adekvatno i efikasno boriti sa izazovima bez oslanjanja na Boga i Njegovu pomoć, Njegova učenja i propise.

Izazovi Hidžre

Izazov je višeznačna imenica. Evo još jednog njenog značenja. Dok dočekujemo još jednu novu hidžretsku godinu, pred izazovom smo razumijevanja Hidžre i njenih poruka. Jesmo li kao Ummet historijski znali odgovoriti izazovima Hidžre, koju ove godine obilježavamo? Jesmo li kao muslimani Bošnjaci ikada pristupili Hidžri kao izazovu da se planski i ciljno odreknemo zone komfornosti u misionarskoj potrazi za novim prostorima gdje žive oni do kojih još nije doprla Poruka. Naša dijasporalna zajednica je nastajala uglavnom iz dva razloga: ekonomskog i političkog. Nikada iz misionarskog!? Iz ekonomskih razloga, trbuhom za kruhom, Bošnjaci su odlazili u zemlje Zapadne Evrope, pa su čak stigli i do Amerike. Sve se to odvijalo, u slučaju Amerike, krajem devetnaestog stoljeća, počev od 1878. godine, koja je zbog poznatog događaja aneksije označila početak žalosnog odlaska, bolje reći bijega, ogromnog broja Bošnjaka iz BiH i Sandžaka u Tursku, čiji broj se danas kreće oko pet miliona.

Historijski autogol

Historijski, kao narod koji ima 555 godina tradicije pripadanju islamskom kulturno-civilizacijskom krugu na Balkanu, Bošnjaci su pod pritiskom, nikada svojevoljno, učinili dvije hidžre. U Tursku i u zapadnoevropske zemlje, Ameriku i Australiju. Odlazak u Tursku po mnogim primjerima teško da se može i nazvati hidžrom, jer hidžra nije samo puko bježanje, nego svojevoljno migriranje radi spasavanja vjere. Nikada nazad prema Mekki, nego kao u slučaju prve sudbonosne Hidžre, uvijek ka Medini, što dalje od Meke, to bolje. Jer, vjera, islam je emanet koji se poput štafete u maratonu prenosi sa generacije na generaciju kako bi se dostigao cilj. A cilj je uvijek postavljen na najudaljeniju moguću tačku od starta. Migracija u Tursku bi se mogla okarakterisati kao suprotnost duhu hidžre, kao historijski autogol, kao poništavanje napora onih koji su islam u Bosnu donijeli da bi tu, ne samo ostao, nego da bi se odatle dalje prenosio. Nešto slično, nikako isto, desilo se muslimanima u Andaluziji. Bosna je nakon aneksije vrlo lahko mogla postati nova Andaluzija!

Međutim, ono što bode oči je činjenica da smo kao narod historijski bili više okrenuti Bliskom istoku u potrazi za dokazivanjem, ovjeravanjem i potvrđivanjem svoga islamijjeta. U tom svjetlu treba tražiti razloge za migraciju u Tursku, ali i za osnivanje u zemljama Bliskog istoka na hiljade vakufa za vrijeme vladavine Osmanlija. O tom se pitanju pod naslovom “Osmanski vakufi Bošnjaka u arapskom svijetu” upravo ovih dana objavljuje istraživanje jednog našeg mladog imama, koji u uvodu kaže: Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici, već i kao i vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i konsultiranja preko 600 bibliografskih izvora, te rada na terenu, došli smo do broja od 19 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak i Liban.

Mi se pitamo kako su svi ovi vrijedni vakufi kao i iseljenje Bošnjaka u Tursku mogli doprinijeti promociji i širenju poruka islama na koju nas obavezuje Hidžra. I za njih i za nas bilo bi, i dunjalučkii ahiretski, opravdanije da su ostali tu i da su svoje vakufe osnivali u Bosni, sa strateškim ciljem prenošenja i postepenog širenja svjetla islama dalje od Centra (Meka) u pravcu u kojem se i Sunce kreće.

Bojim se da nikada nismo ni pokušali procijeniti stratešku i globalnu važnost postojanja naše dijasporalne zajednice na Zapadu. Doista, vidimo li je iz perspektive Hidžre ili smo u nju zagledani iz perspektive puke historijske datosti koju treba dobro ekonomski i politički iskoristiti?