Nikad nisu spominjali težak život u Americi, štaviše, pretjerano su se hvalili

Bošnjaci počinju useljavati u Sjedinjene Države na prijelazu u 20. stoljeće, što je bilo rezultat dva uzroka: rastuće američke ekonomije i političkih previranja u njihovoj domovini. 

Kao odgovor na anketno pitanje “zašto ste napustili svoju domovinu?” 31,8% bošnjačkih useljenika prve generacije je navelo ekonomske i političke razloge, dok je 65,2% navelo da su se njihovi prijatelji ili članovi porodice već nalazili u Americi u vrijeme, odnosno poslije njihovog progona iz Bosne i Hercegovine tokom rata 1992 – 1995.

Izvor informacija o Sjedinjenim Američkim Državama, za ovu grupu predstavljaju rođaci ili prijatelji koji su uselili prije njih. Kao odgovor na pitanje “kako ste saznali za mogućnost dolaska u Sjedinjene Države?”, 50,2% osoba je navelo rođake, dok su 44,4% naveli prijatelje.

Želja za useljenjem je bila najveća kod nižih društvenih slojeva. Teški ekonomski i politički uslovi u Bosni, koji su natjerali najnoviji val doseljenika iz domovine, zahtijevali su od njih da traže finansijski uspjeh po svaku cijenu, kako bi nadoknadili potpuni gubitak imovine tokom rata za nezavisnost 1992 – 1995.

Većina useljenika prve generacije je priznala da nisu imali namjeru ostati trajno u Sjedinjenim Državama. Nadali su se da će uspjeti prikupiti dovoljno novca u najkraćem mogućem vremenu i da će se onda vratiti u Bosnu i Hercegovinu, kupiti komad zemlje i živjeti ugodno sa svojim narodom. 

Za ove rane useljenike, Amerika je bila zemlja snova, gdje je svako mogao raditi i zaraditi. Međutim, po dolasku, većina ovih useljenika se suočila s društvenim i ekonomskim teškoćama o kakvim nisu ni sanjali. Bez obzira na sve, oni su imali volje da se bore s izazovima kako bi prebrodili ove teškoće radi postizanja svojih dugoročnih ciljeva.

Jer, pošto odluči da napusti domovinu, on u očima porodice i zajednice dobija “herojsko” mjesto. Na njega se nije gledalo samo kao “viteza na bijelom konju” među članovima njegove porodice nego kao i nekoga dovoljno hrabrog da otputuje u zemlju preko okeana, u vrijeme kada većina Bosanaca nije išla dalje od svog sela.

Bosanac koji odlazi je idol u svojim očima i očima svoje uže zajednice. Išao je za Ameriku, zemlju uspjeha. Okružen slikama svega onog što se očekuje od njega, bilo kakav neuspjeh u Americi je bio nezamisliv. Po dolasku u Ameriku, veliki dio ovih prvih useljenika se osjetio žrtvom prenapuhanih priča o lahkoći sticanja finansijskog uspjeha. Uprkos svemu, nije se moglo vratiti praznih ruku.

Veliki broj upitanika koji su došli u Ameriku desetljećima koja su prethodila političkim previranjima iz 1990-ih, govorili su autoru o hiljadama dolara koje su poslali porodici u Bosni, ostavljajući za sebe samo ono najosnovnije što je potrebno za preživljavanje u Chicagu. Oni su to učinili ne samo kao gest dobre volje prema rodbini nego i radi sticanja prestiža i održavanja svog imidža na istom nivou na kojem je bio kada su otišli. 

U bilo kakvoj prepisci sa svojim u domovini, teškoće života u Americi nisu spominjane, štaviše, često je dolazilo do pretjeranog hvaljenja. Bošnjački useljenik koji je živio u jednosobnom stanu bi govorio svojoj porodici i prijateljima u domovini da posjeduje veliku kuću.