Unescova ličnost godine za 2007: Mevlana Dželaluddin Rumi (1207-2007)

Senad Agić

Ljubav je onaj aspekt dalekovide vizije univerzuma i mjesta ljudskoga roda u njemu, koju je Rumi tako snažno ispoljio da sa svojom poezijom i danas, gotovo bezalternativno, svijetu nudi perspektive gledanja u najdublje dimenzije realnosti.

Istraživati Rumijevu viziju, misao i duh i kazati kako je o njima sve rečeno zvuči neozbiljno u najmanju ruku; neistraživati ih nikako i ne pokušati barem donekle prodrijeti u duboke tajne njegova duhovnoga života još je neozbiljnije. 1

Rođen je u Balhu 1207. gradu koji se danas nalazi u Afganistanu. Još u ranoj svojoj mladosti, porodica mu se smješta u Tursku. Otac mu je bio prvi učitelj – u to vrijeme autoritet u islamskoj teologiji. Rumi je vrlo rano shvatio da su teologija i klasične metode učenja krcate formalizmima. Ubrzo sreće osobu koja će mu iz temelja promijeniti život – Šemsija Tibrizija, svog novog duhovnog mentora. Rumiju je Šems bio “svjetlo očiju, jasnost promišljanja, čistoća duše i prosvjetljenje srca.” Družeći se sa Šemsijem otkriva ljubav kao dinamičnu snagu kosmosa. Za njega je, mogli bismo kazati, princip kreativne ljubavi bio polazište u formiranju antropokosmičkoga pogleda u svijet. U tom leži Rumijeva jedinstvenost i neuporedivost sa drugim gnosticima. Kada je 17. decembra, 1273. preselio na Bolji svijet, i jevreji i kršćani i muslimani bili su mu na ispraćaju.

Bog – cilj traganja

Ništa ne može uzbuditi ljudsko biće kao osjećaj doticanja punine Božanske sveprisutnosti. U svakoj su religijskoj tradiciji bili ljudi i žene zagledani u realnost samo naizgled skrivenu velom tajni od očiju čistih srca. Historija islama je zabilježila one koji su utirali put najvišim duhovnim spoznajama. Njihov broj u islamu je veći nego u bilo kojoj drugoj religiji. Perfektno ljudsko biće je zaista teško zamisliti samo sa tijelom i umom lišeno one treće tako važne dimenzije kojom se dolazi do spoznaje svetog – nebeskog, božanskog – duhovne dimenzije.

Snažan razvoj islamskih mističkih redova ili tarikata generiran od velikog broja muslimana odanim traganju za svetim predstavlja jedinstvenu pojavu u svjetskoj historiji. Ovdje se ne radi o običnoj skupini vjernika čiji je cilj tek udovoljiti osnovnim naredbama (farzovima), već o muslimanima i muslimankama koji se svjesno i aktivno prepuštaju vanrednim vježbama tijela, duše i uma (nafile) s ciljem spoznavanja i zadobijanja Allahova zadovoljstva na način da se odgovori ovim Poslanikovim a.s. riječima: “Obožavaj Allah kao da Ga vidiš!” Danas to nažalost nije slučaj, ali nekada je u muslimaskim zemljama čak osamdeset procenata muslimana bilo na ovaj ili onaj način povezano sa sufijskim redovima što je ostavljalo značajan pozitivan trag i uticaj na sve segmente društva i njegove bogate kulture, što se je ogledala u jednostavnosti oblačenja, toplini enterijera kuća, kaligrafiji, mističnoj ljubavnoj poeziji, arhitekturi islamskih sakralnih objekata i drugih zadužbina namjenjenih za javnu upotrebu – medrese, biblioteke, hamami, šadrvani, javne kuhinje, česme, sahat kule, hanovi, hanikahi, ćuprije.

Poezijom do cilja

Bog je svijet stvorio ex nihilo, iz ničeg. Proces stvaranja nikada nije prestao. Sve je On stvorio sa određenom svrhom, razlogom i značenjem. Ništa u svijetu ne postoji a da u njeg život nije udahnut. Prema Rumiju, “premda nam beživotnim izgledaju, zemlja i voda, vatra i zrak kod Boga život imaju.” Upozorav nas da “nikada ne pomislimo da je zemlja mrtva; ne, ona je svjesna, budna, podrhtava.”

Teocentrizam je ključ razumijevanja Rumijevog antropokosmičkoga gledanja na život i svijet. Cilj njegovih traganja i čežnji nije ništa drugo do sam Bog, dok mu poezija ima zadatak da taj cilj učini sto bližim i jednostavnijim.

Rumi vrlo dobro zna da Bog želi biti spoznat i da se u tom smislu On svijetu obznanjuje pokazujući tek nešto od Svojih vječnih Božanskih kvaliteta. Dva se atributa ističu po relevantnosti – Bog održava sva carstva stvorenoga i iz tog proističe da On stvara i održava samo iz ljubavi. Osim toga, Bog nije statičan u Svojoj sveprisutnosti i moći, nego vječni šadrvan iz kojeg neprestano ističe voda vječnoga života, univerzalne mudrosti i neograničenog dobročinstva.

Slijedom kazanog, u kosmičkom poretku stvari sve se prema Rumiju odvija u skladu sa Određenjem uronjenim u Božansku volju i mudrost. Tako i pčele svoju inspiraciju da čine to što čine crpe iz Božanskoga okeana mudrosti. I sve to u poeziji biva tako snažno i vjerno izraženo Rumijevim stilom i jezikom – rumijevski.

Neograničeni okean ljubavi

U kosmosu je sve međusobno povezano, sve ima svoje mjesto, prostor i ulogu, značenje i svrhu. Sve je određeno Božanskom voljom i mudrošću. Tako taj kosmos postaje knjiga i dragocjeno “umjetničko djelo”, koje manifestira atribute i kvalitete svoga Vlasnika. Prema Rumiju, čitav svijet je stvoren da iskazuje duboku odanost, pokornost i neprestanu ljubav Bogu u opojnome plesu. Za njega ljudska bića nisu i ne mogu biti stranci, koje bi neko neprijateljski želio ekskominicirati, marginalizirati ili proglasiti nepoželjnim u svijetu, koji je Bog stvorio da upravo bude božanstveno skladna bašča u kojoj će svaki cvijet iskazivati svoju funkciju i predstavljati različita stanja i aspekte ljudskoga života.

I životinje kod Rumija zauzimaju značajno mjesto. Pijetao, pa čak vuk i lav znaju šta je ljubav. Stoga je bio vrlo nježan prema životinjama, kako velikim tako i onim jedva vidljivim. Rumijeva poezija je pohvala i izraz oduševljenja sa vječnom ljepotom koju reflektira kosmos. Ogledalo je često upotrijebljeno kao simbol stvorenoga svijeta u kojem se ogleda vječna ljepota Božja. Rumi znakove Boga ljubavi svuda vidi i ne umara ga da se iznova divi Njegovom stvorenom djelu koje On besprijekorno održava Svojom neograničenom voljom i moći. On je sve atome u kosmosu učinio da hrle jedan drugom u ljubavnom zagrljaju poput zaljubljenih parova koji se zbližavaju i spajaju magnetnom privlačnošću linije ljubavi.

Nebeska kretanja su valovi u bezgraničnom ekeanu ljubavi. Kada kosmičke ljubavi ne bi bilo sve bi se sledilo i nestalo u ništavilu. Bez ljubavi kretanje bi prestalo. Rumijevo shvatanje evolucije je asimilacija zasnovana na ljubavi i međuovisnosti umjesto na konfliktu i principu opstanka jačeg. Kod njega ljubav zauzima uzvišenije mjesto od intelekta, što u krajnjem doprinosi da se rješavaju naizgled nerješivi sporovi među ljudima, da se eliminira egoizam, sebičnost i želja za osvetom. Ljubav oplemenjuje um i zrači mirom. Niko kao Rumi nije na tako briljantan način povezao duhovnost, racionalnost i univerzalni moral. Bog, svijet i čovjek su međusobno zagrljeni snagom kreativne ljubavi koja se neprestance, kao zlato, izlijeva sa Božijega veličanstvenoga prijestolja. I danas, osam stotina godina nakon rođenja, Rumi kao najrelevantnija figura za sve u svijetu koje zanima mistična ljubavna poezija bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, nastavlja inspirirati misleće ljude nudeći svoju spasonosnu viziju opstanka svijeta.

Posveta velikanu
Autor ovog priloga je pokušao smjelim i skromnim prorumijevskim poetskim izrazom dočarati Rumijev stil i približiti njegov duh ovim svojim riječima, kao posvetu velikanu:

I

Duhom jak nije ahmak
Da pred okeanom znanja novog
Bude postignutog valjak
Duhom jak, čulom neizrecivog
Premda ne poznaje, misteriju dotiče
Na nove napore svoj hal potiče

II

Jednog toplog ljeta pored rijeke
Šta se iza neba krije?
Oca svoga upitala djevojčica
A otac joj blaženo govorio
Kćeri moja “vječnost!” prozborio
I tako joj stvarnost u mišljenje pretvorio

III

Dok god pred vratima vječnosti stojimo
Znanja nam se kao stub od svjetlosti čine
Čemu onda dogme, podozrenja i rječine?!!
U Bibliji i Kur’anu subjekat je i predikat
Vjeri poezija, nauci analiza
S osmjehom je davno sve izrekla Monaliza

IV

Dok lovac žrtvu traži
Ljubavnik bi da ljubav uzvrati
Gdje se čovjek i svijet sreću
Tu insan i tvar jedno postaju
Ne tuguju
Što ne ostaju
Jer, na krilima misterije skupa putuju

V

Budemo li tek samo žurili
Dotle ćemo u kosmosu sami biti
Tek kad zapjevamo – kosmos otkrivamo
Kosmos je muzika vječna
A mi njezin glas
Neizrecivo pjesmu svoju
Zato budno zapjevajmo
Pjesmom sva značenja svih zapitanosti dokučimo
Dno smrti sami pobijedimo

Kelamu’l Šifa’, Tarikatski časopis, ljeto 1428/2007., broj 14