Pratite najnovije vijesti na Blogu

Početkom 20. stoljeća došlo je do velikog iseljavanja Bošnjaka s prostora Bosanske krajine u Sjedinjene Američke Države. Jedno od poznatijih odredišta bio je sjeveroistok Amerike, sa svojim bogatim nalazištima uglja. Mogao se dobiti posao u mnogobrojnim rudnicima diljem Pensilvanije, Sjeverne Virdžinije i okolice. 

U želji da se dođe do posla i brze zarade, a s nadom u skori povratak u domovinu, na put preko Atlantika krenuli su i brojni Bošnjaci iz Bihaća, Krupe, Kladuše, Cazina, Kulen-Vakufa, Petrovca, Bosanskog Novog i Sanskog Mosta, ostavljajući iza sebe svoja imanja i porodice.

Sveukupno, u periodu od 1903. do 1914., prema procjenama, u SAD je došlo do 500 Krajišnika. Veliki broj njih je uspio zaraditi novac i vratiti se u svoju domovinu, dok su, nažalost, mnogi ostali u Americi. Jedni su osnovali porodicu u Americi, dok se drugi nikad nisu ženili. U samoći su dočekali smrt u dalekoj zemlji.

Među onim koji su se uputili na daleki put preko okeana 1912. bila su i četiri Bošnjaka, rodom iz Badića kod Bosanske Krupe: Ćerim Balkić (26 g.), Redžo Delalić (25 g.), Ejdo Rekić (38 g.) i Husein Sivić (40 g.). Njihovo odredište je trebao biti Harrisburg, gradić u Pensilvaniji, gdje se nalazila veća kolonija ranih iseljenika iz Krajine.

Ejdo Rekić je već bio u Americi 1906., prvo u Milwaukee, država Wisconsin, a potom u Pensilvaniji. Putujući s austrougarskim pasošem, četvorica Bošnjaka su se početkom 1912. uputila u Švajcarsku, gdje su u gradiću Buchsu, kanton St. Galen, kupili karte za putovanje u Ameriku kod agencije Viktor Klaus-Wildi. Kupljene karte treće klase su nosile brojeve 349248, 349249, 349250 i 349251, dok je cijena po karti iznosila 285 švajcarskih franaka.

Radi usporedbe, cijena putovanja u prvoj klasi je iznosila približno 4.350 dolara, što je otprilike 50.000 dolara u vrijednosti današnjeg novca. Nakon toga je uslijedilo njihovo putovanje do Southamptona u Engleskoj, gdje se Titanik pripremao na svoje djevičansko putovanje za New York.

Titanik, vlasništvo kompanije White Star Lines, predstavljao je najveći putnički brod u svijetu u vrijeme svog stavljanja u funkciju, te su ga neki smatrali nepotopivim.

Četvorica Bošnjaka su se ukrcala na Titanik u srijedu, 10. aprila 1912. Titanik je bio pregrađen na odjeljke po klasama kojim su razdvajani putnici. Treća klasa, u kojoj su se nalazili Bošnjaci, sastojala se od velikog broja malih pregrada na nižim katovima broda, gdje je bilo najviše imigranta koji su putovali, s nadom u bolji život, u Ameriku.

Nakon četiri dana putovanja, pošto je prešao dvije trećine svoje trasirane rute, Titanik je dospio u hladne vode sjevernog Atlantika, prepune ledenih santi, 530 km jugoistočno od New Foundlanda. Iako je istog dana radiovezom primljeno nekoliko upozorenja o prisutnosti ledenih santi, te informacije, iz određenog razloga, nisu proslijeđene zapovjedništvu broda.

Kasno uveče u nedjelju, 14. aprila, oko 23.40 sati, u noći bez mjeseca, ali sa čistim nebom, Titanik je udario pramcem broda u ledenu santu. Nakon što je zapovjedništvo broda utvrdilo da će brod potonuti, odmah iza ponoći, 15. aprila, dat je glas uzbune, poslani su mnogobrojni zahtjevi za pomoć putem radioveze i počelo je pripremanje čamaca za spašavanje.

Na neposrednu pomoć od susjednih brodova se nije moglo računati jer se najbliži brod, Carpathia, nalazio na udaljenosti od 93 km, pa mu je trebalo oko četiri sata da se probije kroz ledene vode sjevernog Atlantika do mjesta nesreće. Dok se putnicima prve i druge klase bilo lako uspeti uz stepenice pravo na palubu gdje su se nalazili čamci, putnicima treće klase, među kojima su se nalazila i četvorica Bošnjaka, bilo je puno teže.

Mnogi su bili zbunjeni velikim brojem hodnika i teško su nalazili one koji su iz nižih katova broda vodili na palubu. Iako je samo mali broj rešetaka koje su kontrolisale kretanje unutar broda ostalo zaključano, nastala je opća panika u kojoj se mnogobrojne porodice iz treće klase nisu uspjele snaći.

Također, posadi broda nije bilo u interesu da pretražuju sve dijelove odjela treće klase da bi provjerili je li u njima ostalo putnika kojima treba pomoć. Otežavajuću okolnost je predstavljala i činjenica da je Titanik imao samo 20 čamaca za spašavanje, ukupnog kapaciteta 1.178 osoba, tako da se dozvoljavalo ukrcavanje samo žena i djece, uz ograničeno ukrcavanje muškaraca, uglavnom iz prve i druge klase.

A na Titaniku se nalazilo više od 2.200 osoba, te je stoga bilo jasno da će u općem rasulu većina putnika nastradati.

Titanik je potonuo u 2.20 sati 15. aprila 1912. i s njim je otišlo u dubine Atlantika više od 1.500 putnika. Nešto iza 4 sata ujutro istog dana, brod Carpathia je stigao na mjesto nesreće i ukrcao 700 preživjelih putnika. Iz vode hladnog Atlantika (-20 C) izvučena su i mrtva tijela putnika koji su svoj spas potražili bacajući se u vodu s tonućeg Titanika. Većina tijela je prebačena u Halifaks, Kanada, gdje su ukopana na groblju Fairview Cemetery.

Među preživjelim se nije nalazio nijedan od četvorice Bošnjaka, a njihova tijela nisu ni identificirana među ukopanim u Halifaksu. Stoga je, nažalost, najvjerovatnije da su svi potonuli s Titanikom, bilo s palube broda, bilo u hodnicima gdje su se borili sa stampedom ljudi koji su tražili spas.

Nažalost, zbog nedosljednosti i nepotpunosti spiskova poginulih putnika, vijest o smrti četvorice Bošnjaka je ostala tajnom dugo vremena, te se moglo samo pretpostavljati da su nastradali na putu za Ameriku. Same okolnosti tragedije su ostale nepoznate gotovo cijelo stoljeće. 

Jedan od onih koji su saznali za istinu o smrti četvorice  Bošnjaka je i Ibro Rekić, praunuk tragično nastradalog Ejde Rekića, koji živi u Badiću, odakle se njegov pradjed, prije stotinjak godina, uputio u obećanu zemlju, nadajući se povratku u svoj zavičaj, svoj Badić i svoju lijepu Bosnu.

New York Herald, izdanje iz 1912., s tragičnim vijestima o potonuću Titanika

Promjene u kojima ljudi žive i o kojima razmišljaju odvijaju se sporo. Ljudska bića obično ne vide kako se historija odvija pred njihovim očima dok obavljaju svakodnevne poslove.

Međutim, muslimani Bosne i Hercegovine koji su napustili svoju domovinu krajem 19. i tokom 20. stoljeća, odlazeći u druge zemlje i na kontinente, zasigurno su promijenili putanju historije bošnjačke nacije. Svi su oni protagonisti priče o seobama, zato što su se iza “uzroka”, “sila” i “faktora” nalazili porodica i pojedinac koji su odabrali da napuste jedan način života i započnu drugi.

Istraživanje useljavanja Bošnjaka u Ameriku je jedno poglavlje sage o seobama stanovništva, vezano za otkriće nove zemlje u kojoj su hiljade našle svoju sigurnost i slobodu.

Nadamo se da će ovi napori omogućiti našim mlađim generacijama da uče o svojoj baštini, kao i našim starim, kao podsjećanje. To će uvećati naše poznavanje naroda, njegovih institucija, kao i događaja koji su oblikovali bošnjačko-američku zajednicu.

Bošnjaci su dolazeći u Ameriku bježali iz svijeta gdje je život bio težak, počesto i okrutan. U Sjedinjenim Državama i Kanadi borili su se, radili i istrajavali u nastojanju da njihovo potomstvo ostvari svoj američki san.

Većina njihove djece, unučadi i praunučadi, sada živi prilično lagodno, nažalost, daleko od svojih korijena i s nejasnom slikom o doprinosu koji su njihovi preci dali Novom svijetu. U pitanju je useljavanje koje je počelo prije više od sto godina, a koje je doseglo svoj vrhunac 1990-ih.

Već 1995., oko 100 hiljada Bošnjaka i njihovih potomaka je živjelo u Sjedinjenim Državama i Kanadi sa statusom izbjeglica. Do početka 21. stoljeća, živjeli su u skoro svakoj saveznoj državi, a većinom u gradskim centrima.

Zapravo četvrtina svih američkih Bošnjaka je živjela u Chicagu, St. Louisu i Detroitu. Ko su bili Bošnjaci koji su dolazili u Ameriku tokom 20. stoljeća? Kakvim su životom živjeli? Kakve su probleme imali i kako su se prilagodili životu u Novom svijetu? Kako su udarili vjerske i kulturne temelje postojećoj bošnjačko-američkoj zajednici? S kojim se dilemama sučeljava danas ova zajednica?

Slično kao i ostale useljeničke grupe, i Bošnjaci su napustili svoju domovinu zbog političkih i vjerskih represalija jugoslavenske države pod srpskom dominacijom. Najblaže rečeno, na njih se obično gledalo kao na strance u njihovoj sopstvenoj domovini, a u najgorem slučaju kao na izdajnike svog roda samo zbog svojih izrazitih vjerskih obilježja, uprkos činjenici da su oni mogli svojatati zemlju koliko i Srbi i Hrvati.

Stoga su hiljade Bošnjaka iskoristile priliku da usele u zemlju ekonomskog prosperiteta i vjerskih i političkih sloboda. No, samo razdvajanje s domovinom, i pored svojih mnogih problema, predstavljalo je žalostan prizor. I pored početnih teškoća koje su mnogi Bošnjaci iskusili u svom novom okruženju, Amerika je ponudila slobodu i prilike za uspjeh – ono što nikada ranije nisu imali. 

100 Godina Bošnjaka U Americi/ Muhamed Jaganjac/ 100 godina Bošnjaka u Americi

Po dolasku u Ameriku bošnjački useljenici su se ophodili prema svojim novim sugrađanima na način koji se razlikuje od ostalih useljeničkih grupa. Kao nekršćanski i nejevrejski narod, oni su se osjećali različitim od ostalih, i mislili su da odudaraju, uprkos njihovoj rasnoj sličnosti sa američkim bijelcima. 

Oni su ipak svjesno odlučili da se uklope, ne želeći time da privuku pažnju na sebe, ili da izgledaju kao neprilagođeni društvu. U okviru svojih zajednica, molili su se Bogu na način kako su to oduvijek činili, pridržavali su se islamskih zabrana u vezi s hranom i učili svoju djecu da poštuju tradiciju. 

Pošto su im preci skinuli fes i feredžu, oni su sada izgledali isto kao i prosječni Amerikanci. Očigledno, većina Bošnjaka koji su došli u ovu zemlju kao izbjeglice nisu imali namjeru da usele, na to su bili prinuđeni ratom. Postali su sve zabrinutiji u svijetu, osjećali su se često kao manjina u odnosu na svoje neprijatelje, te su bili u nedoumici između svog muslimanskog i evropskog identiteta. 

Nepredvidive okolnosti su ih odvele u Sjevernu Ameriku, premda su svi Bošnjaci smatrali Ameriku kao zemlju prilično drukčijom od ostalih.

U bošnjačkoj historiji Sjedinjenih Država, četiri su veća vala useljavanja. Prvi val je počeo samim krajem 19. stoljeća i trajao je do Drugog svjetskog rata; drugi je trajao od kraja Drugog svjetskog rata do sredine 1960-ih godina; treći od 1960-ih do raspada Jugoslavije i četvrti od rata 1992-1995. do danas.

Useljenici iz sva ova četiri vala su izrazito različite prirode, i svaki se suočavao s različitim izazovima na društvenom i političkom planu. Stoga svako sagledavanje bošnjačko-američke zajednice mora uzeti u obzir ove razlike. Kao što ćemo vidjeti, ove četiri zajednice su se počele ujedinjavati u kasnim 1990-im, poslije rata za bošnjačku nezavisnost, pri čemu se mora imati na umu i stvarnost trenutka.

Termin “bošnjačko-američki” se odnosi na prve muslimanske useljenike u Sjevernu Ameriku iz područja Balkana u kojima se govori južnoslavenskim jezicima, kao i na njihove potomke. U ova južnoslavenska jezična područja se trenutno ubrajaju nezavisne države Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora i Hrvatska, i u svakoj od njih živi znatan dio muslimanskog stanovništva.

U Sjedinjenim Državama se imenom Bošnjak nesumnjivo označavaju Bošnjaci islamske vjere, jer bošnjački katolici i bošnjački pravoslavci za sebe govore da su Hrvati i Srbi.

Ipak, islamski useljenici u Ameriku koji su došli iz južnoslavenskih govornih područja su nazivani, a i sami su sebe nazivali različitim imenima u različito vrijeme, Jugoslaveni, Bošnjaci, Bošnjaci-Muslimani, iako se nakon rata 1992-1995. naziv Bošnjak koristi najviše, pa i službeno.

Najveći broj bošnjačkih useljenika prvog vala je bio iz Hercegovine. Kasnije su dolazili iz svih područja bivše Jugoslavije, posebno iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i uže Crne Gore. Većina ranih useljenika je došla u Ameriku trbuhom za kruhom i radi ličnog uspjeha, dok su svi kasniji dolasci bili rezultat progona zasnovanih na političkoj, etničkoj ili vjerskoj bazi, čiji se zadnji primjer dogodio 1990-ih godina. 

Pošto je svaki val ustanovio mogućnost održivog useljavanja i finansijskog uspjeha za useljenike u Sjedinjene Države, lančano useljavanje je postalo norma, pošto su useljenici omogućili ambicioznim ljudima, kao i onim bez odgovarajućeg zaposlenja u porušenoj Bosni, da traže nove horizonte uglavnom putem programa koje je sponzorirala država, a čiji je cilj bio da se spoje porodice razdvojene ratom.

Oni koji su željeli pobjeći iz siromaštva, oni koji su bježali od progona i tražili slobodu govora, kao i slobodu publiciranja bez cenzure ili osvete, brzo su napustili svoju domovinu i otišli onamo, za što su mislili da će biti samo privremeno izbjeglištvo.

Prve bošnjačke zajednice u Americi 

Prije Drugog svjetskog rata je najviše Bošnjaka useljenika u Ameriku bilo iz Hercegovine. Bili su siromašni, neobrazovani i nepismeni. Nisu bili obučeni niti za jedan zanat. Kao obična radna snaga, zaposlenje su mogli naći samo u tvornicama i rudnicima. Desetine naših vrijednih pionira su radile na prokopavanju tunela čikaške podzemne željeznice preko firme Paschen Construction Company koju je predvodio Arif Dilić.

Dati poslovi su bili nezahvalni i fizički naporni, uz duge radne sate, a ostavljali su male mogućnosti za brzu zaradu. Prije Prvog svjetskog rata, Bošnjaci koji su živjeli u Sjevernoj Americi sebe su smatrali strancima, ljudima koji su živjeli, ali nisu bili dio američkog društva.

Njihov pogled na život je u suštini odražavao shvatanja njihove domovine. Ipak su osjećali i potrebu za svojim trajnim udruženjem u novoj zemlji. Tako su jula 1906. osnovali prvu muslimansku organizaciju u Ilinoisu pod nazivom Džemijetul Hajrijje: Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo.

Uspostavljena je u Chicagu, a kasnije su otvoreni i ogranci organizacije Džemijetul Hajrijje u Los Angelesu, Kalifornija (5. januara 1908), Garyju, Indijana (17. decembar 1913), Vilpenu, Pensilvanija (15. juni 1915), i Butteu, Montana (13. februar 1916).

Broj Bošnjaka u Montani nikada nije bio veći od 50. Tamo su radili u rudnicima bakra i na rančevima. Džemijetul Hajrijje je pomagala u organizaciji dženaza i izmirenju bolničkih troškova.

Ova početna faza useljavanja Bošnjaka se završila s uvođenjem Imigracionog zakona 1925, odredbom koja je u osnovi zaustavila useljavanje iz istočnoevropskih zemalja. Zapažena je karakteristika kod ovih ranih muslimanskih useljenika da je veoma mali broj njih doveo sa sobom svoje bračne drugove.

Oni su ostali samci – budući da je većina njih imala namjeru zaraditi novac u Americi i vratiti se u domovinu da započne porodični život – ili su se prije ili kasnije poženili Amerikankama ili useljenim Hrvaticama i Srpkinjama. Prepreke u prenošenju islamske vjere na djecu u takvim miješanim brakovima, u vrijeme kada je postojalo malo muslimanskih vjerskih institucija, doprinijele su brzom utapanju u američki način života. Vrlo malo je naznaka da je islamska vjerska tradicija, izuzev slavljenja Bajrama i obilježavanja dženaza, preživjela u iole značajnom obliku poslije druge generacije. 

Većina Bošnjaka u Americi prije Drugog svjetskog rata, porijeklom s područja Hercegovine, svoj dolazak ima zahvaliti pojedincima Hrvatima (Nyang, 1999). Ti useljenici uglavnom su bili siromašni, neobrazovani i nepismeni u bilo kojem jeziku.

Također nisu bili obučavani ni za jedno zanimanje. Kao nekvalificirani radnici mogli su raditi u tvornicama i rudnicima. Međutim, takvi poslovi bili su teški i, što je još važnije, fizički naporni, s dugim radnim vremenom, koje nije nudilo mogućnosti za brzu akumulaciju imetka, a što je bio primarni cilj prvih useljenika.

Bošnjaci koji su živjeli u Sjevernoj Americi prije Prvog svjetskog rata sebe su smatrali posjetiocima, ljudima koji su živjeli u američkom društvu, ali nisu bili dio tog društva. Njihov vidik reflektirao je i oponašao poglede koji su vladali u njihovoj domovini i u sadržajnom pogledu i u smislu stila, budući da su vjerovali kako su oni samo privremeno otišli od kuće.

Unatoč tome, ti imigranti osnovali su u julu 1906. godine prvu muslimansku organizaciju u državi Ilinoj (Illinois), zasnovanu na etničkom zajedništvu nazvavši je Džemijetul Hajrije: Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo (Zulfić, 2003). 

Prvi svjetski rat bio je prekretnica za Bošnjake koji su živjeli u Sjevernoj Americi, budući da ih je odvojio od njihovih ljudi u domovini.

To odvajanje od domovine praktički je postalo potpuno s uvođenjem restriktivnih kvota u SAD-u i Kanadi poslije Prvog svjetskog rata, što je gotovo dovelo do zaustavljanja useljavanja s Balkana. Takav razvoj intenzivirao je u zajednici osjećaj izoliranosti i odvojenosti, a rezultat toga bio je da je još više ojačan njen osjećaj solidarnosti. Prvi bošnjački imigranti nisu živjeli lagodnim životom.

Njihov jedini cilj bio je naporno raditi i uštedjeti dovoljno novca za povratak kući i udoban život. Sebi su dopuštali malo luksuza i nisu pronašli zadovoljstvo i utjehu u porodičnom životu.

Velika većina ranih useljenika bili su slobodni (neoženjeni) muškarci, a samo se nekolicina oženila dok je tu živjela. Većina je ostala neoženjena jednostavno zato što nije bila u stanju pronaći odgovarajuću ženu muslimanku, naglašavajući štetnost ženidbe američkim djevojkama. Mada se to dugoročno pokazalo kao štetno, protivljenje ženidbi bila je brana asimilaciji.

Prevlađujuća većina useljenika prvoga vala (1890 – 1920) došla je u Ameriku kao neoženjeni mladići. Ukopavani su u mezarju Skokie Memorial u sjevernom predgrađu Chicaga, a mjesta na kojima su ukopani dobro su očuvana (ibid). 

Evo šta je kazao Muahmmed A1-Ahari (2001) govoreći o osnivanju Bosansko-američkog kulturnog doma u Chicagu: “Oženjeni imigranti uglavnom su prvobitno bili u Njemačkoj i tamo su se oženili s nanovo naseljenim podunavskim Švabicama. Imigranti iz Bosne nisu dolazili regularnim putem sve do poslije Drugog svjetskog rata. Prvi useljenici bili su iz Hercegovine, siromašnijeg i puno nerazvijenijeg dijela BiH. Tako će biti sve do šezdesetih godina, kada je Bosancima bilo dopušteno iseljavanje iz Jugoslavije, kao radnicima, kako bi osigurali jaku valutu za državnu blagajnu. Desetine tih prvih fizičkih radnika bile su uposlene u građevinskoj kompaniji Pachen vlasnika Arifa Dilića koja je kopala kilometarski duge podzemne tunele u Chicagu”. 

[vc_row][vc_column][vc_column_text]

Naša Dova

Gospodaru naš, oprosti nam naše grijehe. Pokrij nam sramote. Smiluj se slabašnima. Popravi nam naša stanja. Uzmi nas u Svoju zaštitu.

Sačuvaj nas od džehennemske vatre. Sakrij naše sramote. Primi naša pokajanja. Obriši nam grijehe i propuste.

Gospodaru, učini da ovaj svijet, dunjaluk i hranu napustimo čineći dobro, a Tebi se utječemo od griješenja.

Primi naša pokajanja sada. Primi naša pokajanja ubuduće. U naša srca usadi ljubav da ti pokajanje činimo. Povrati nas Sebi lijepim povratkom.

Kod Tebe utočište tražimo; da na dunjaluku izgubljeni ne budemo i da na Tebe ne zaboravimo.

Tvoje dobro, hrana i voda nama dolaze, a naše zlo Ti znaš. Ti nas svojom milošću obasipaš, a od nas ti ništa nije potrebno – a mi Tebe svojim grijesima srdimo, a siromašni smo i Tebe trebamo.

Ja Vedudu, oprosti nevoljnima, smiluj se slabašnima, obriši grijehe griješnicima. O Ti koji voliš vapaje griješnika kada se Tebi vraćaju, primi naš povratak Tebi i naše pokajanje (tevbu).

Gospodaru naš, mi druge nade, osim kod Tebe, nemamo. Sva vrata, osim Tvojih, su nam pred licem zatvorena. Ti mnogo robova imaš, a mi, osim Tebe, drugog Gospodara nemamo.

Primi naša pokajanja i budi nama zadovoljan. AMIN!

Bajram Mubarek Olsun! Sretna Nova 1440. godina!

Neka Allahova uputa i blagoslovi obasjaju Vas i Vaše porodice!

Ostanimo u kontaktu!

Prije četiri godine u prisustvu 50-ak džematlija postavljen je prvi bosanski nišan u Čikagu. Evo kako naše mezarje izgleda danas.

 [/vc_column_text][wyde_image_gallery images=”2029,2030,2031,2032″ image_size=”medium”][/vc_column][/vc_row]

Već je spominjano da su se bosanski muslimani počeli iseljavati u SAD s početka 20. stoljeća, što je bila posljedica dva uzroka iseljavanja i ostalih etničkih skupina, kako su utvrdili znanstvenici Warner i Srole: razvoj američke ekonomije i političke nestabilnosti u njihovoj matičnoj zemlji. (Warner, 1945).

Odgovarajući na autorovo pitanje: “Zašto ste napustili svoju zemlju rođenja?”, 31,8% ispitanika iz prve generacije imigranata navelo je ili ekonomske ili političke razloge, dok je 65,2% ispitanika koji su protjerani iz BiH u periodu rata 1992. – 1995. godine u procesu “etničkog čišćenja” odgovorilo da su to učinili zato što su u Americi bili njihovi prijatelji ili članovi porodice.

Ta skupina ljudi dobila je osnovne informacije o SAD-u od rođaka ili prijatelja koji su tamo emigrirali prije njih. U odgovoru na pitanje: “Kako ste dobili informacije o SAD-u?”, 50,2% tih osoba navelo je rodbinu, a njih 44,4% prijatelje.

Najveća težnja za iseljavanjem bila je među nižim klasama društveno-ekonomske skale. Porazni ekonomski i politički uvjeti u Bosni koji su otjerali posljednje imigrante iz njihove domovine također su ih prisilili da po svaku cijenu pokušaju naći finansijsku sigurnost da bi kompenzirali potpuni gubitak imovine koja je uništena tokom rata.

Većina ljudi iz prve generacije imigranata priznaje da oni u osnovi zbilja nisu namjeravali trajno ostati u SAD-u. Nadali su se da će u konačnici skupiti dovoljno novca, u što je moguće kraćem periodu, i vratiti se kući, kupiti komad zemlje i živjeti udobnim životom među svojim sunarodnjacima.

Za te prve imigrante Amerika je bila zemlja snova, u kojoj je finansijski prosperitet bio dostupan.
Međutim, većina tih imigranata, kada je došla u Ameriku, suočila se sa socijalnim i ekonomskim poteškoćama o kojima nikada nije ni sanjala. Pa ipak, morali su se nositi s tim poteškoćama i nastojati ih prevladati zarad dugoročnih ciljeva.

Jednom kada je odlučio napustiti domovinu, imigrant je u očima porodice i zajednice zadobio ono što bi se najbolje moglo opisati ulogom “heroja”. Na njega se gledalo ne samo kao na izbavitelja iz nepovoljne ekonomske situacije svoje porodice nego i kao na nekoga ko je bio dovoljno hrabar da otputuje u prekookeansku zemlju, u vrijeme kada većina Bosanaca nikada nije napuštala područje izvan svojih sela.

Bio je čuvena osoba na lokalnom nivou, barem u svojim i u očima svoje zajednice. Išao je u Ameriku, zemlju svekolikih mogućnosti. S takvim imidžom o samom sebi, bilo je nešto sasvim nezamislivo razmišljati o neuspjehu u Americi. Mnogi prvi imigranti najednom su vidjeli sebe kao žrtve prenapuhanih izvještaja o lakom postizanju finansijskog uspjeha u Americi.

Unatoč tome, nije bilo povratka praznih ruku. Mnogi od ispitanika koji su došli u Ameriku u desetljećima prije političkog preokreta devedesetih godina rekli su autoru da su poslali hiljade dolara rodbini u Bosnu, ostavljajući sebi najminimalniji dio kako bi preživjeli u Chicagu.

To nisi činili samo zarad geste dobre volje prema svojoj rodbini nego, također, kako bi postigli prestiž i zadržali stupanj važnosti koji su uživali kada su napustili domovinu.

Ni u jednoj korespondenciji s kućom uopće nisu razgovarali o poteškoćama života u Americi, tačnije stvari su često preuveličavali. Bošnjak imigrant koji je živio u jednosobnom stanu mogao je reći porodici i prijateljima u domovini da ima veliku kuću.