Pratite najnovije vijesti na Blogu

Jednom je prilikom učenik (murid) zijaretio svog šejha (šejh Šibli k.s.) nakon što je obavio hadž. S obzirom da je murid, po svoj prilici, hadž obavio bez traženja izuna od šejha, šejh mu je postavio slijedeća izazovna pitanja:

Šejh: Jesi li učinio iskren nijjet za hadž?

Murid: Da, jesam. Donio sam bio čvrst i iskren nijjet da obavim hadž?

Šejh: Kada si učinio nijjet za hadž, jesi li zanijetio da zauvjek napustiš sve ono što si od rođenja činio a što je bilo u suprotnosti sa duhom hadža?

Murid: Ne, nisam.

Šejh: Onda u tom slučaju nisi ni učinio nijjet za hadž.

• Kad si se obukao u ihrame, jesi li sa sebe skinuo svoju odjeću?
• Da, jesam.
• Jesi li tada zanijetio da sa sebe skineš sve osim Allaha dž. š.?
• Ne, nisam.
•  Onda u tom slučaju nisi skinuo sa sebe svoju odjeću.
•  Jesi li svoje tijelo očistio kada si se okupao prilikom nijjeta?
•  Da, jesam, očistio sam svoje tijelo.
•  Jesi li se tada očistio od svih grijeha i posrnuća?
•  Ne bih mogao reći da jesam.
•  Onda se nisi kako treba okupao.
• Jesi li učio Lebbejkellahumme lebbejk (Odazivam Ti se Bože, odazivam)?
• Naravno.
• Jesi li u u tim trenucima čuo da Ti se je Allah odazvao na tvoje Lebbejke?
• Ne, nisam čuo nikakav odgovor?
• U tom slučaju tvoje Lebbejke je pod znakom pitanja.
• Jesi li ušao u harem (područje zabrana i restrikcija)?
• Jesam.
• Jesi li prilikom ulaska dao obećanje da ćeš napustiti sve što je haram za sva vremena?
• Ne, nisam.
• Onda nisi ni ušao u harem (područje zabrana i restrikcija).
• Jesi li zijaretio Mekku?
• Naravno.
• Kada si je ugledao, jesi li vidio Onaj drugi vječni svijet?
• Nisam.
• Nisi onda ni zijaretio Mekku kako treba.
• Jesi li ušao u Haremi Šerif (Veliku džamiju)?
• Jesam.
• Jesi li prilikom ulaska u Haremi Šerif (Veliku džamiju) osjetio Allahovu blizinu?
• Nisam.
• Onda ti nisi ni ušao u Haremi Šerif .
• Jesi li bio prisutan kod Kabe?
• Da, jesam.
• Jesi li zapazio ono zbog čega se Kaba posjećuje?
• Ništa posebno nisam zapazio.
• Pa onda ti nisi ni vidio Kabu.
• Jesi li prilikom tavafa tavafio sa remlom (žurno obilaženje Kabe tresući ramenima)?
• Jesam.
• Jesi li tada bježao od ovog svijeta kao da si mu potpuni stranac?
• Ne, nisam.
• U tom slučaju nisi ni obavio reml.
• Jesi li svoje ruke položio na crni kamen i jesi li ga poljubio?
• Jesam.

(Šejh je tada poblijedio i sav izvan sebe preplašen kriknuo)

• Teško tebi. Božiji je Poslanik a.s. rekao da ko god položi svoje ruke na crni kamen liči na onog ko se rukuje sa samim Allahom i da će svaki onaj ko se s Allahom rukuje biti na svaki mogući način sačuvan od svega. Osjeti li ti tu sigurnost i zaštitu?
• Ne osjetih.
• Onda ti nisi ni dotakao crni kamen.
• Jesi li klanajo dva rekata kod Mekami Ibrahiima?
• Jesam.
• U tom trenutku si od Allaha dž.š. dobio specijalno visoko odlikovanje ili priznanje; jesi li obavljao sve ono što zahtijeva to odlikovanje zbog kojeg si tamo stajao?
• Ne, nisam ništa od toga činio.
• Onda nisi ni obavio namaz kod Mekami Ibrahiima.
• Jesi li obavio Sa’j između Safe i Merwe i da li si se penjao do Safe?
• Jesam.
• Šta si tu radio?
• Učio sam tekbire po tri puta i molio Allaha da mi primi hadž.
• Jesu li i meleci učili tekbire s tobom i jesi li bio svjestan značaja i značenja svojih tekbira?
• Nisam.
• Nisi ti onda ni učio tekbire.
• Jesi li se spuštao sa Safe?
• Da, jesam.
• Jesi li prilikom spuštanja osjetio kako te sve zlo i svaka nemoć napušta i kako se u tvoju dušu nastanjuje unutrašnja čistoća?
• Nisam.
• Nisi se ti onda ni penjao ni spuštao na Safu i niz Safu.
• Jesi li trčao između Safe i Merwe?
• Jesam.
• Jesi li osjećao kako trčeći bjeziš od svega osim od Allaha dž.š. i jesi li osjećao kako mu stižeš?
• Nisam.
• Onda nisi trčao.
• Jesi li se penjao uz Merwu?
• Jesam.
• Kada si stigao na Merwu, jesi li stekao unutrašnji mir i spokoj?
• Nisam.
• Onda se nikada nisi ni popeo na Merwu.
• Jesi li zatim krenuo ka Mini?
• Da, jesam.
• Jesi li prilikom ulaska u Minu zadobio nadu u Allaha dž.š. koja ne poznaje nikakvo zlo?
• Nisam.
• Onda ti nisi ni bio na Mini.
• Jesi li posjetio džamiju Haif (na Mini)?
• Jesam.
• Jesi li tada osjetio strah od Allaha dž.š. kao nikada ranije?
• Nisam.
• Nisi ti onda ni bio u džamiji Haif.
• Jesi li stigao na Arefat?
• Jesam.
• Jesi li, boraveći na Arefatu, shvatio razlog svoga dolaska na ovaj svijet, šta ti je činiti na ovom svijetu i gdje ti je seliti se s ovog svijeta. I jesi li vidio elemente koji daju odgovore na ova pitanja?
• Nisam.
• Pa ti onda nikada nisi ni zijaretio Arefat.
• Jesi li bio na Muzdelifi?
• Jesam.
• Jesi li tamo spominjao Allaha toliko da si sve drugo zaboravio?
• Nisam.
• U tom slučaju nisi ni stigao na Muzdelifu.
• Jesi li žrtvovao kurbana na Mini?
• Jesam.
• Jesi li tada sebe žrtvovao?
• Nisam.
• Onda nisi ni žrtvovao kurbana.
• Jesi li obavio Remj (kamenovanje šejtana)?
• Jesam.
• Jesi li prilikom svakog bacanja kamenčića osjetio kako sa tebe spada svaki oblik neznanja i kako ti se znanje povećava.
• Nisam.
• Onda nisi ni obavio Remj.
• Jesi li obavio Tavafi Zijaret?
• Jesam.
• Jesi li tada osjetio duhovno prosvjetljenje i jesu li se na tebe spustili poštovanje i čast? Jer, Poslanik je rekao: Osoba koja obavlja hadž ili umru, Allahov je gost,a kad neko posjećuje nekog, onda ima pravo da mu čast bude ukazana.
• Ne, ja to nisam iksusio.
• Onda nisi ni obavio Tavafi Zijaret.
• Jesi li potom skinuo ihrame?
• Jesam.
• Jesi li u tom trenutku obećao da ćeš ubuduće samo halal imetak sticati?
• Nisam.
• Ti se onda još uvijek nisi oslobodio ihrama i nisi postao halal.
• Jesi li obavio oprosni tavaf?
• Jesam.
• Jesi li se tad oprostio od samog sebe, svoga ega, svojih želja i strasti?
• Nisam.
• Onda nisi ni obavio oprosni tavaf. Idi nazad i obavi hadž ponovo na način kako sam ti ovdje opisao.

Molimo Svemogućeg da svim hodočasnicima podari hadž s kojim je On zadovoljan, pa da im ga ukabuli i da se svojim porodicama vrate “čisti od grijeha kao na dan kada ih je majka rodila.”

Senad Agić

كُلُواْ وَاشْرَبُواْ مِن رِّزْقِ اللَّهِ وَلاَ تَعْثَوْاْ فِي الأَرْضِ مُفْسِدِينَ
Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći! (Kur’an, 2:60)

Naš Poslanik je živio jednostavnim načinom života. Da je svijet slijedio njegov Sunnet, danas ne bi bio zabrinut za katastrofalne posljedice klimatskih promjena. Možda je ramazan najbolja prilika da se barem malo kao muslimani zamislimo i počnemo djelovati u pravcu mijenjanja tj. korigiranja svog rasipničkog načina života.

Postoji, nažalost, jednoglasan zaključak znanstvenika da ljudske aktivnosti tj. ljudski faktor, mijenja klimatske uvjete i da je to jedan od najvećih izazova s kojim se svijet danas suočava. Ovo mijenjanje klimatskih uvjeta rezultiraće zastrašujućim posljedicama: rast nivoa mora, potopljavanje priobalnih gradova, akutne nestašice hrane i vode, globalna kriza izbjeglica, proširenost bolesti…

Povoljni mikroklimatski uvjeti u Bosni i Hercegovini ne smiju oslobađati Bošnjake od odgovornosti i brige za neizvjesnost sudbinu većine žitelja na zemlji.

Jedan je znanstvenik, da bi bio što alarmantniji, na zadnjoj starni svoje knjige napisao: “Ono što podvlačim u ovoj knjizi je predskazanje koje će se vrlo brzo ostvariti, jer sam posve siguran u skori nestanak planete; ja to znam. Ne strašim, nego upozoravam, duboko potišten zbog stanja ovog jadnogčovječanstva. Ovi događaji neće dugo čekati na svoju realizaciju; stoga nema se vremena da bi se trošilo na gluposti. Ovu poruku posvećujem ljudskoj vrsti, kao posljednje upozorenje, jer ne postoji ništa drugo što bi se moglo poduzeti.”

Žrtve vlastitih pronalazaka

Ogroman rast proizvodnje i potrošnje u posljenjih 50 godina na okoliš su ostavili neprocjenjive negativne posljedice. Niko se ne može za ovo kriviti do pripadnici ljudske vrste. Posebno potrošači u razvijenim industrijskim zemljama doprinose globalnom zagrijavanju.

وَلَا تَبْخَسُوا النَّاسَ أَشْيَاءَهُمْ وَلَا تَعْثَوْا فِي الْأَرْضِ مُفْسِدِينَ
I ljudima prava njihova ne umanjujte i zlo po Zemlji, nered praveći, ne činite! (Kur’an, 26:183)

Sve počinje pohlepom da se ima više nego je potrebno, što pokreće proizvodnju, koja opet zahtijeva energiju, što sve skupa doprinosi globalnom zagrijavanju. Danas u svijetu 20% stanovništva u najbogatijim zemljama troši 86% svih proizvoda namjenjenim potrošačima. Ova petina stanovništva konzumira 45% sveg mesa, troši 58% raspoložive energije i posjeduje 87% ukupnog broja prevoznih i drugih vozila u svijetu.

Ne samo što ovo bogato stanovništvo neodgovorno troši, već i baca u nedopustivim količinama. Prema američkom Ministarstvu poljoprivrede čitava jedna petina hrane u Americi svake godine završi na smetljištu.

A to je gotovo 80 milijardi kg. hrane s kojom bi se moglo prehraniti oko 49 miliona svjetskog stanovništva. Jednaamerička porodica tako baci u prosjeku 14 % prehrambenih proizvoda. Kada se sabere, to u novcu iznosi oko 43 milijarde dolara godišnje. Kako god ove bogate nacije povećavaju potrošnju tako za tim povlače i povećanje eksploatacije svjetskih resursa energije, a potom i ispuštanje u atmosferu otrovnih gasova.

Po znanstvenicima, ispuštanje otrovnih gasova nastavlja da raste po 2% svake godine, uprkos stotinama sporazuma uključujući i onaj iz Kyotoa. Iz svega ovog proizlazi da ukoliko ne promijenimo način života i ne prestanemo nerazumno eksploatirati prirodne resurse, moraćemo se suočiti sa klimatskim promjenama sa nesagledivim posljedicama. Doda li se ovom najavljena nuklearna proba u okeanu, na vatru iz utrobe zemlje, koja već ostvaruje bliske kontakte sa okeanskim dnom, nećemo dugo čekati. Pojava ciklona jasan je znak ovih djelovanja. U Americi tu pojavu pogrešno nazivaju El Niño.

Nije li kasno!?

Neki znanstvenici smatraju da je već suviše kasno da bi se bilo što značajno učinilo. Drugi, opet, drže da ako bismo bez odlaganja i dramatično smanjili proizvodnju prirodnog gasa, još uvijek bi se mogle spriječiti najavljene katastrofe.

Islam nas uči da se ne smijemo predavati pred mračnim prognozama i odustajati od činjenja onog što se još učiniti može. “Kada bi te i zadnji sat na dunjaluku zatekao sa mladicom u ruci, pa ako bi bio u stanju da je zasadiš, morao bi je zasaditi,” poručuje Poslanik a.s.

Ne samo da nije nemoguće promijeniti tok globalnoga zagrijavanje – naš je moralni imperativ da to učinimo. Allahdž.š. nas upozorava: “O djeco Ademova, jedite i pijte, ali ne pretjerujte. Zaista Allah ne voli one koji pretjeruju! (7:31) Počnimo od sebe. Želimo li spas i opstanak života na planeti zemlji, uskladimo svoj način življenja sa potezima koji se postavljaju kao sudbonosni zahtjev vremena i prostora. Vratimo se kur’anskim imperativima. Ponizno se priklonimo Allahovim naredbama i ne prkosimo Njegovim zakonima. Prestanimo se arogantno ponašati kada su u pitanju resursi i njihova eksploatacija. Pokažimo svoju nesebičnost i brigu i za generacije koje tek trebaju doći.

Zamolimo Allaha dž.š. da nam oprosti i kolektivne i individualne grijehe zbog neprimjerenog stila života i ignoriranja više od jedne i po milijarde ljudi u svijetu čiji stanovnici danas žive tek na jednom dolaru dnevno. Obavežimo se na jednostavniji stil života, koji je Poslanik jasno demonstrirao i odlučno propagirao.

U svetom gradu mira u Medini on je zabranio lov i sječenje drveća insistirajući na jednostavnosti življenja i tek neophodnoj tj. minimalnoj proizvodnji i potrošnji. Ovakav pristup se pokazao zdravim i djelotvornim i za pojedinca i za okolinu.

Podsjetimo se, ipak, da je onaj drugi svijet trajan i da će tek život na njemu biti vječan. I da jedino umjerenim ponašanjem i odgovornim odnosom prema drugima postižemo sreću i sigurnost i na ovom i na budućem svijetu.

Senad-ef. Agić

Poštovana braćo i sestre! U petoj suri Kur’ani kerima u ova dva ajeta Allah dž.š. nas upozorava – ili ćemo se držati zikra i namaza ili će nas šejtan uzjahati – pa hoćemo li se opametiti?

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إِنَّمَا الْخَمْرُ وَالْمَيْسِرُ وَالأَنصَابُ وَالأَزْلاَم
رِجْسٌ مِّنْ عَمَلِ الشَّيْطَانِ فَاجْتَنِبُوهُ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ
إِنَّمَا يُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَن يُوقِعَ بَيْنَكُمُ الْعَدَاوَةَ وَالْبَغْضَاء فِي
الْخَمْرِ وَالْمَيْسِرِ وَيَصُدَّكُمْ عَن ذِكْرِ اللّهِ وَعَنِ الصَّلاَةِ فَهَلْ
أَنتُم مُّنتَهُونَ

90. O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su
odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste
postigli što želite.

91. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas
neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od
obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?

Allah dž.š. je ljudsko biće nad ostalim bićima odlikovao, između ostalog, umom, tj. sposobnošću razmišljanja, analiziranja i razlikovanja dobra od zla, korisnog od štetnog, lijepog od ružnog, istinskog od lažnog. Islam je zabranio sve ono što šteti našem organizmu, čulima i umu.

Ulema je saglasna (idžma’) da su sva opojna pića, u velikoj ili maloj količini, kao i droge i sve ono što zamagljuje um haram, zabranjeni.

Musliman, koji voli džamiju, Kur’an i islam, nikada neće ni šejtanu ni džinu dozvoliti da ga uhvate u svoju stupicu ili udicu na kojoj je i najmanja količina droge ili alkohola, jer on se osigurao kod svoga Gospodara:

إِنَّ عِبَادِي لَيْسَ لَكَ عَلَيْهِمْ سُلْطَانٌ وَكَفَى بِرَبِّكَ وَكِيلاً

“’Ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!’ A
Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!”

Da bi se jedan čovjek približio džamiji i ostao uz nju, sasvim je sigurno da društvo tu igra značajnu ako ne i presudnu ulogu. Ovo je posebice bitno za omladinu. Ona mladež koja se udaljava od džamije, udaljava se od dobre družine. Prihvatajući za prijatelje nove osobe sumnjivoga identiteta, sve više se približava alkoholu i drogi. A nerijetko u takvom društvu i takvom stanju, ta i takva mladež gubi kriterijum i osjećaj mjere, pa često pribjegava nedozvoljenim radnjama kao što su krađe, ubistva, tuče, silovanja. Neki i zatvora dopadnu. Prema tome, može li biti većeg zla i većeg grijeha od lošeg društva, alkohola i droge?

Imam Bejheki prenosi da je hazreti Osman r.a. kazivao:

– Jednom je jedna žena sebi pozvala nekakvog čovjeka u
kuću da joj nešto “objasni”. Čim je ovaj hudi čovjek
ukoračio u kuću, žena je zaključala vrata i primorala ga
da izabere učiniti jednu od tri ponuđene nečasne
radnje: da se napije alkohola, da ubije dijete, ili da
učini preljubu. Misleći da će pijenje alkohola biti
najmanje zlo, on izabere alkohol, nakon čega, u
pijanom stanju, počini i ubistvo i preljubu.

Hazreti Osman r.a. je potom kazao:

– Klonite se alkohola, jer on se nikada ne može naći u
srcu zajedno sa vjerom, najposlije će jedno drugo
izgurati vani.

Ne bacajte se vlastitim rukama u propast!

Braćo i sestre, ne treba da se zavaravamo i da mislimo da je tek alkohol tj. “hamr” zabranjen zbog činjenice da se samo on kao haram u Kur’anu eksplicitno spominje. Ova riječ ima široko značenje i odnosi se na sve ono što zamagljuje i zastire ljudski um, inteligenciju i izvodi osobu iz svjesnog stanja.

Još u 13. stoljeću, ulema se suočila sa pitanjem definicije “hamra”, kada je jedan zabrinuti musliman izdaleka došao u Kairo da od uleme dobije odgovor na pitanje je li “hašiš”, s obzirom da nije spomenut u Objavi, haram ili halal. Tada je kao odgovor citiran hadis Poslanika a.s. koji se nalazi u “Sunenu” Ebu Davuda:

– Poslanik a.s. je zabranio upotrebu svih sredstava koja
zamagljuju i opijaju um; učinio nam je nedozvoljenim
njihovo konzumiranje.

Nažalost, muslimani su danas u velikom broju i velikoj mjeri prisutni u lancu onih koji drogu i proizvode i troše a i drugima je obezbjeđuju i serviraju. Nekima će izgledati nevjerovatan podatak da se upravo muslimani nalaze na poljima gdje se droga uzgaja, da je potom upravo muslimani dostavljaju potrošačima, a i sami je konzumiraju. Od proizvodnje i rasturanja do konzumiranja. Zaista žalosno. Ima li se pri tom u vidu da haram stečenim novcem svoje porodice izdržavaju, onda se krajnje zabrinuti pitamo kakvu će budućnost takvi muslimani sebi osigurati.

Naša omladina je budućnost naša. Što prije mognemo odgovoriti na slijedeća pitanja tim prije će nam biti bolje sutra, uprotivnom loše nam se piše i na ovom i na drugom svijetu:

1. Jesmo li prihvatili činjenicu da nam zajednica nije
   savršena i da je nagriza porok uzimanja alkohola i
   droge?
2. Jesmo li svjesni islamskih odgovora i rješenja u vezi sa
   ovim problemom?
3. Jesu li nam imami i drugi lideri osposobljeni da se
   uhvate u koštac s ovom pojavom?
4. Jesu li nam roditelji spremni prihvatiti se izazova
   suočavanja sa ovom pojavom u porodicama koje su
   pogođene ovim zlom?
5. Da li znamo da li se je bolje sa ovim problemom suočiti
   otvoreno i javno ili ga rješavati iza zatvorenih vrata i
   daleko od očiju javnosti?
6. Znamo li zašto nam mladež pribjegava alkoholiziranju i
   uzimanju droge?
7. Kako se ovisniku o drogi i alkoholu može pomoći da se
   riješi ovih pošasti i da se vrati svome Gospodaru
   očišćen i duhovno obnovljen i osnažen?

Molimo Svemogućeg da svaki roditelj i staratelj savjesno obavlja svoj posao upućivanja na pravi put, pa da nam mladež utjehu ne traži u alkoholu, drogi i nečasnim radnjama, već u vjeri, radu i redu, i da nam je uvijek na umu da je svaki od nas pastir i da će svako biti pitan za svoje stado na Sudnjem danu.

Senad Agić
Imigracija i asimilacija
Naslov izvornika :
Immigration and Assimilation
Prevod sa engleskog:
Dr. Nedžad Grabus
El-Kalem i Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2005
131 str. Ilustrirano
Biblioteka Posebna izdanja

Knjiga “Imigracija i asimilcaija” obrađuje veoma interesnatnu i aktuelnu temu, baziranu na izuzetno zanimljivom istraživanju u kojem je dr. Senad Agić metodom naučnog istraživanja elaborirao politološki, kulturološki, demografski, sociološki i historijski kontekst iskustva Bošnjaka , različitih generacija u SAD , kontekst procesa asimilacije Bošnjaka u američko društvo, kao svojevrsni američki put u multikulturalizam, kontekst pozitivne integracije američkih Bošnjaka u američko multidimenzionalno društvo i državu i na kraju specifičnosti iskustva bošnjačke populacije u američkom društvu na primjeru zajednice iz Chicaga .

Prilagođavanje američkoj sredini koja važi za najrazvijeniju sredinu u svijetu u pogledu ekonomije, politike, nauke i kulture, strani jezik, odgajanje djece, briga o starijim, procesi vjerskog, nacionalnog, kulturnog i naučnog organizovanja američkih Bošnjaka su problemi i izazovi sa kojima se suočio autor.

Ubrzana asimilacija bošnjačke omladine u američko izazovno društvo, omladine koja sve više svjesno izbjegava sve što je bošnjačko, posebno jezik, običaje, religiju, tradiciju, kulturu, historiju, problematika je kojom se knjiga bavi i koju zbog važnosti pouke i poruke koje u sebi nosi treba doista imati svaka bošnjačka porodica u dijaspori.

Mnogo više etničkih grupa u SAD je nestalo asimilacijom, nego što ih je stradalo u raznim ratnim kataklizmama širom svijeta, zbog kojih su mnoge i došle u SAD. Mnoge asimilirane etničke grupe, iako u nekim segmentima dobro organizirane i vjerne svojim korijenima, tradiciji, običajima i vjeri, ipak su podlegle uticaju većine. Iako je prilagođavanje novoj sredini nešto što je samo po sebi razumljivo, iako su izazovi razvijenog američkog društva i države nevjerovatno veliki, iako američko društvo postaje sve primamljivije, posebno za mlade, dr. Agić u svojoj knjizi postavlja kritično važnu tezu da američki Bošnjaci mogu i trebaju biti Amerikanci prihvatanjem, poštovanjem, priznavanjem i tolerisanjem svega onogo što unapređuje mulitidimenzionalno historijsko i tradicijsko nasljeđe, a da istovremeno ne prestanu biti Bošnjaci, muslimani. On sigerira da mladi Bošnjak bude Amerikanac, ali sa muslimanskom dušom.

Strateška integracija Bošnjaka u američko društvo obogaćuje Bošnjake kao što obogaćuje i američko društvo. Asimilacija Bošnjaka u američko društvo je gubljenje bošnjačkog vjerskog, nacionalnog, kulturnog, tradicijskog i historijskog identitea.

Autor vidi proces jačanja bošnjačke integrisanosti u američko društvo kao i proces organizovanog i aktivnog otpora bošnjačke asimiliranosti u američko društvo kroz osnivanje bošnjačkih islamskih zajednica, bošnjačkih nacionalnih, kulturnih, obrazovnih, informativnih i naučnih institucija, organizacija i zajednica, klubova, kulturno-umjetničkih i sportskih društava, i posebno kroz pokretanje sredstava informisanja na maternjem, bosanskom jeziku.

Dr. Agić potpunu ispravno ističe značaj informisanja na maternjem, bosanskom jeziku, jer po njemu zajednica bez sredstava informisanja je gluhonijema zajednica, praktično osuđena na odumiranje i potpunu asimilaciju. Umiranjem zajednice umire i pojedinac.

Autor takođe ističe značaj vjere u procesu pozitivne bošnjačke integracije u američko društvo. Bošnjački identitet na najrazvijenijem svjetskom ekonomskom, političkom, kulturnom i naučnom tržištu defintivno nije moguće odbraniti bez očuvanja i jačanje vjere, bez vjerskog organizovanja i vjerske uvezanosti.

Iz knjige se i na prvi pogled vidi da autor dobro razumije Bošnjaka i bošnjačku dijasporu koja se stalno mijenja, koja je u stalnom evolutivnom procesu organizacijskih promjena. Važnost knjige je u njenoj jasnoći govora i njenom približavanju čitaocu. Ovo je prva knjiga o bošnjačkoj dijaspori pisana u dijaspori, sjajan naučno- istraživački uspješan pokušaj da se iznađumodeli za pozitivnu integraciju bošnjačke dijaspore u razvijeno američko društvo. Knjiga je prvijenac u naučno istraživačkom proučavanju Bošnjaka i njihove dijaspore.

U američkoj naučnoj literaturi na engleskom jeziku prije ovog djela, koje je originalno pisano i objavljeno na engleskom jeziku, nije bilo pisanih tragova o Bosanskim muslimanima, Bošnjacima. Tek sa pojavom ovog rada i američki Bošnjaci dobivaju svoje zasluženo mjesto u američkoj naučnoj literaturi.

Knjiga dr. Agića daje nadu američkim Bošnjacima da ne moraju biti izgubljeni u procesu asimilacije, da postoje mehanizmi organizovanog otpora asimilaciji, da postoje šanse očuvanja vlastitog identiteta.

Autor poručuje da je integracija, kao selektivna asimilacije, najbolji izbor za članove sjevernoameričke zajednice. Knjiga treba da bude podsticaj drugima za daljna istraživanja i da pouči članove sjevernoameričke zajednice selektivnoj asimilaciji. Za selektivnu asimilaciju treba biti informisan, obrazovan, pametan, sposoban i uporan u prihvatanju dobrih osobina američkog društva i pri tome znati ko si, šta si i odakle si. Pri tome je potrebno zadržati svoje vrijednosti u očuvanju svoje vjere i njegovanju vlastitog identiteta.

Knjigu dr. Agića “Imigracija i asimilicija”, zbog važnosti pouke i poruke koje u sebi nosi treba doista imati svaka bošnjačka porodica, posebno u dijaspori.

Ismail ef. Fetić

Koncept ‘edeba’ je temelj na kojem stoji i djeluje zajednica muslimana i obično se prevodi kao ‘lijepo ponašanje’. Edeb, međutim, ima šire značenje, koje uključuje erudiciju, književnost i inteligentno i profinjeno prosuđivanje. Ideja implicira da je čovjek sa edebom prije svega odgojen, ‘načitan’ i da zna svoje riječi i postupke staviti na njihovo pravo mjesto, pa čak da zna kakvim će se tonom drugome obratiti. Njegov ton treba da pokaže da li je on onaj koji nešto treba ili onaj koji zapovijeda, onaj koji je u poziciji autoriteta ili je subjekt autoriteta i sl. Zahtjev je da ta osoba poznaje svoje mjesto u hijerarhiji. Stoga je od najvećeg značaja da se ovdje podsjetimo na riječi koje je roditeljima uputio naš Gospodar preko jezika Svoga Poslanika a.s.– Jeste li svoju djecu poučili edebu? (Ve Hel Eddebtum Evladekum?)

Nažalost, danas živimo u vremenu kada je i kod muslimana riječ hijerarhija, osim kod sufija, postala taboo. To da je neko po položaju iznad nekog drugog za modernog čovjeka je postala anathema, premda je ovo u stara dobra vremena bio pozitivan znak napredovanja, reda, rada i discipline.

A zapitamo li se kako se uopće jedan džahil i neznalica može izjednačiti sa pobožnim alimom. Kur’ani-kerim postavlja retoričko pitanje – “Mogu li oni koji znaju biti izjednačeni sa onim koji ne znaju?” (39:9) Odgovor nije naveden, ali prema retoričarima, on se podrazumijeva i više je nego samodat.

Poslanik je govorio:

• Naređeno mi je da sa ljudima postupima u skladu sa njihovim
  položajima.

Ovo ne treba shvatiti kao kontradiktornost hadisu koji glasi:

• Ljudi su isti poput zubaca na češlju.

Takmičenje u dobru

Prema tome kako su stvoreni (fitret), svi ljudi jesu isti, ali prema svojim djelima, rezultatima i postignućima (tevfiik) oni se značajno razlikuju. Ukoliko bi se ova distinkcija sasvim ukinula, ljudski rod bi tek zapao u duboku krizu.

“Vi ćete biti zdrava zajednica sve dok se budete takmičili u činjenju dobra. Onog trenutka kada svi budete izjednačeni, bićete uništeni.” Ovako je govorio naš Poslanik a.s.. Nažalost, živimo u vremenu nihilističkoga izjednačavanja koje graniči sa anarhijom.

Ovo plemenito takmičenje u dobru i za dobro nećete više naći ni u školama, pa čak ni u medresama, u mjeri u kojoj je bilo prisutno ranije. Njega nema ni u politici, jer se biraju oni poslušni i servilni, a ne oni koji su moralno, intelektualno i duhovno kvalificirani za postavljeni zadatak. U korijenu islamske tradicije je edeb, a u korijenu edeba je znanje koje se brižljivo i uporno stiče od onih koji zaista znaju. Muslimani mu’mini općenito, a sufije posebno, za razliku od suvremenih nemuslimana pa i mnogih muslimana relativista, vjeruju da znanje (ni ono objavljeno niti stečeno), nije samo sebi svrha, već da je ono dar od Boga čovjeku, koje je počelo silaziti sa prvim čovjekom. Taj proces njegova prenošenja se nastavlja i danas, preko onih koje je Poslanik najavio kada je izrekao svoj hadis:

“Znalci (edeba) su nasljednici poslanika.”

Uloga muršida

Zahtjev je da se svaki čovjek i svaka žena u svakoj generaciji pobrinu da pronađu sebi učitelja (sufijskoga šejha, muršida) kako bi stekli ovo znanje, da ga razumiju i da ga potom na pravilan način primjene u kontekstu njihova društvenoga okruženja i potreba. Ne treba nikada gubiti iz vida da je konačan cilj kojemu svaki pravi šejh teži

1. da učini da robovi zavole svoga Gospodara
2. i da učini da Gospodar zavoli svoje robove.

Metode i tehnike koje se upotrebljavaju da bi se postigla ova dva važna cilja nazivaju se tarikati.

Zahtjev je, također, da se zna da je znanje od Boga i Poslanika, koji je čovjek, ali ne kao mi – isto kao što je rubin kamen, ali ne kao drugo obično kamenje.

Zahtjev je isto tako da se zna da je, kako nas je o tome Poslanik a.s. obavijestio, “učenje od bešike do groba”.

Zahtjev je da se zna da se muslimani mogu i moraju dizati tamo gdje su pali – na slijeđenju nasljednika poslanika (ittiba’), na učenju tehnika samopročišćenja (tezkijetun-nefs), edukaciji (ilm). U protivnom, ako edeba, kojim se definira tesavvuf, ne bude, neznanje i zaostalost zadobiće trajni status.

Tesavvuf je drukčiji od bilo kojeg drugog mističkoga pokreta. To je bjelodano posebno onom ko je i nakratko postao dio tarikatskoga života i ambijenta. Tesavvuf je drukčiji, jer su mu korijeni u Kur’anu i Sunnetu, tj. u riječima i načinu života našeg voljenog Poslanika a.s.. Sve što nije u skladu sa ova dva izvora ponašanja se odbija. Kako god se islam razlikuje od svih drugih religija, tako se i tesavvuf razlikuje od svih drugih mističkih učenja i pokreta.

Analizirate li jednog pravog sufiju, moraćete uočiti u njegovom ponašanju prisustvo edeba, koji je refleksija ponašanja nikog drugog do samog Poslanika a.s.. On je blag, skroman, ponizan i spreman oprostiti. Njegov je jezik sladak i lice nasmijano. Uvijek je spreman drugome pomoći i hizmet činiti. Preko pogrešaka drugih prelazi. Prema sebi je strog, a prema drugim popustljiv i krajnje gostoljubiv.

Ibn Betuta i susret sa sufijama

Kao ilustracija gostoljubivosti sufije neka posluži ova anegdota. Znano je da je Ibn Betuta bio čuven po svojim putovanjima. Tako ga je put nanio i u Anadoliju. Čim je ušao u mjesto Denizli, čovjek dugih brkova je preoteo uzde njegova konja i uzviknuo: “Idemo ovamo!” Niti je Ibn Betuta govorio turski, niti je Denizlija govorio arapski jezik. Denizlija je izgledao prilično snažan sa velikom sabljom oko pojasa. Nosio je široke hlače i pās. Lice mu je bilo crveno i sve je ukazivalo da se radi o vrlo hrabrom čovjeku spremnom na borbu do smrti. Ibn Betuta je bio poprilično uplašen. Nije bio sam. Drugi su ga pratili sa kamilama natovarenim raznim poklonima koje jedobijao od kraljeva i vladara. Pomislio je da će ga onaj Denizlija opljačkati. Utom je s druge strane dotrčao jedan drugi također vrlo snažan čovjek i uhvatio za drugu stranu konjske uzde. Obojica su počeli tegliti uzde na svoju stranu, prilično nervozno, govoreći riječi koje su ličile na svađu. Ibn Betuta
je bio dokraja iznenađen prizorom.

Međutim, razlog njihove svađe bio je u slijedećem. Prvi čovjek je vikao: “Ja sam, a ne Ti, vidio ovog Allahovog gosta prvi. I moja je dužnost da ga odvedem u svoju tekiju i da ga ugostim, najedem i napijem.” Onaj drugi čovjek se usprotivio govoreći: “Nisi u pravu brate. Ovo je naša mahala. Mi to ne možemo dopustiti. Allah ga je nama poslao da ga mi ugostimo i poslužimo hranom, pićem i konakom. Mi polažemo pravo na nagradu. Ne možeš nam ga preoteti.”

Otimanje za musafira je bilo razlog ovog nesporazuma i “svađe”. Ovako su postupali osmanlije, jer je u to zlatno doba islama na ovaj ili onaj način 90 posto svih građana osmanskoga carstva pripadao nekom od tarikata, tj. prakticirao je teasvvufsko učenje. Treba li bolja ilustracija i veći dokaz edeba i vrhunske etike onim koji mu pripadaju.

Senad Agić

Senad-ef. Agić, imam

Džamija je bila i ostala najvažnija islamska institucija džemata. U nju poslije doma i radnog mjesta najčešće navraćamo. Musliman je posjećuje barem jedanput sedmično. On tu obnavlja svoj duhovni život, snaži svoju vezu sa Tvorcem, sreće svoju braću po vjeri i obnavlja osjećaj pripadanja.

Islam je posljednja vjera koju je Allah dž.š. objavio. Njegova sveta knjiga je konačna, a njegov poslanik a.s. je pečat poslanstvu. Upravo zbog svega ovog, islam na sveobuhvatan način regulira sve oblike života. Nije on samo religija, islam je izvor duhovne snage i način po kojem se živi. Njegov je cilj izgraditi osobu koju je Allah dž.š. u Kur’ani-Kerimu opisao kao člana najbolje zajednice koja se ikada pojavila na zemlji. Da bi se sve ovo ostvarilo potrebni su odgovarajući instrumenti: džemat i džamija, prije svega.

Prva džamija

Hidžra iz Mekke u Medinu (622. god.) označila je veliku promjenu u karakteru muslimanske zajednice. Po prvi put Poslanik a.s. se osjetio slobodnim od dominacije vlasti idolopoklonika iz Mekke. Po ulasku u predgrađe naselja Kuba, on provodi nekoliko dana u odmoru i pripremama za ulazak u naselje. Ne gubi vrijeme i već po ulasku u Kubau gradi džamiju. Ovaj potez je vrlo indikativan putokaz koji nam otkriva dalekosežnu ulogu džamije u oblikovanju Zajednice koju je Allah dž.š. izabrao da vodi ljudski rod ka duhovnim, moralnim i društvenim promjenama do Posljednjeg dana.

Funkcija džamije

Na nekoliko se mjesta u Kur’anu potcrtava značaj i prije svega duhovna uloga džamije. U suri Nur (24) se kaže: U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja neometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.

Centar učenja

Ako bismo definirali tri velike religije po onom na čemu one u svojim učenjima najviše insistiraju, onda bismo za judaizam rekli da je religija prava, za kršćanstvo da je religija ljubavi, a za islam da je religija učenja. Najvažnija mu’džiza islama je njegova mudra Knjiga. Nije slučajno ajet, koji u imperativnoj formi potiče na učenje i studiranje, označio početak objavljivanja ove posljednje
upute čovjecanstvu. U to vrijeme nije bilo škola ni univerziteta gdje se moglo učiti. Mjesto znanja za one koje su ga tražili bila je džamija. Ona je poslije kuće gdje se sticao odgoj bila prva škola gdje se učilo o svemu što su iziskivali vrijeme i potrebe Medine tog doba.

Mnogo je predaja o važnosti džamije kao središtu učenja. I Buhari i Muslim navode slučaj tri osobe koje su ušle u džamiju u Medini. Jedna od njih je pristupila halki koju je Poslanik a.s. predvodio, našao mjesto i sjeo. Drugi je sjeo po strani, a treći napustio džamijski prostor. Poslanika a.s. je potom kazao, “Prva je osoba pristupila halki pa je i njoj Allah pristupio. Druga se zastidila i Allah nije želio da joj stvara neugodnost. Treća je osoba napustila džamijski prostor pa je i nju Allah dž.š. napustio.” Ne postoji jači moralni i duhovni podsticaj da se uči i obrazuje od ovog primjera.

Mjesto prijema delegacija

U ranom periodu uspjeha islama mnoge su delegacije na čelu sa visokim zvaničnicima drugih zemalja i pokrajina dolazile u želji da se pouče o islamu, da pregovaraju i zaključuju razne bilateralne ugovore sa islamskom državom kojoj je predsjedavao sam Poslanik a.s. Mjesto prijema ovih delegacija bila je njegova džamija.

Važnija od drugih bila je delegacija nedžranskih kršćana sa jugozapada Arabije na granici sa Jemenom. Tom prilikom islam pokazuje koliko je tolerantan prema drugom i drukčijem – kada je došlo vrijeme za njihovu molitvu, dozvoljeno im je da je obave u džamiji. Imam Ebu Hanife r.a. i imam Šafija su se poslužili ovim primjerom da u svojim učenjima ustanove da sljedbenicima Knjige bude dozvoljen ulazak u džamiju. Na sličan način o džamiji možemo govoriti kada su u pitanju i druge aktivnosti. Džamija je bila centar iz kojeg se dijelila materijalna pomoć (zekat i sadaka). Ona je služila i kao prihvatilište za beskućnike a i kao dom u kojem su zbrinjavani stariji i iznemogli.

Zaključak

Sadašnja uloga džamije je unekoliko ograničena s obzirom na postojanje drugih institucija koje su preuzele mnoge funkcije koje je džamija obavljala u prošlosti. Džamija kao institucija je u proteklih 20 godina doživjela mnoge nasrtaje, koji su išli za tim da džamiju svedu na mjesto pukog obredoslovlja, a džematliju na pasivnog pobožnjaka. To se događalo usljed invazije nemuslimanskog načina mišljenja.

Na nama je da džamiji i islamskim centrima vratimo onu ulogu koju su imali za vrijeme zlatnog doba islama. Ne smijemo odustati od misije islama, koja je vječna, zbog poteškoća na tom putu koje su prolazne. I ne zaboravimo da nema kvalitetne misije islama bez dobro organiziranog džemata na čelu sa kompetentnim imamom i odanim suradnicima. A poteškoće na tom putu, što su teže – naše nagrade i sevabi sve su veći. A poteškoća će uvijek biti, jer šejtanu je najteže kada pojedinac stane na namaz, a raspada se od žalosti i bijesa kada taj namaz obavlja u džematu. Zato on, Allah ga prokleo, sve čini da džemat sruši ili barem ometa njegov rad i razvoj, jer se upravo kroz džemat najbolje ispoljava efikasnost misije islama.

Ne zaboravimo da nas Allah dž.š. na Sudnjem danu neće pitati jesmo li osnovali fudbalski klub, naprimjer. Ali će nas pitati jesmo li osnovali džemat i sagradili džamiju.Allah nas neće pitati kolika nam je plata bila, nego će nas pitati jesmo li materijalno pomagali projekte svog džemata.

Allah nas neće pitati za veličinu kuće, ali će nas pitati kolika i kakva nam je džamija bila. Alah nas neće pitati koliko smo imali slobodnog vremena, ali će nas pitati koliko smo vremena posvetili džamiji i džematu.

Allah nas neće pitati koliko smo sposobni bili, već će nas pitati koliko smo svoje sposobnosti ispoljavali u službi džemata.

Neće nas pitati šta je džemat za nas učinio, nego šta smo mi za džemat i drugog učinili, kao što nas neće pitati ni koliko smo prijatelja imali, nego koliko ljudi nas je držalo iskrenim i korisnim prijateljima.

I najzad, možda i najvažnije od svega, Allah dž.š. nas neće pitati na Sudnjem danu koliko smo djece imali, kakvu su odjeću nosila i sl. već koliko su nam djeca bila uvezana i uključena u rad džemata za bolje sutra islama i muslimana.

By: Imam Dr. Senad Agić

The Srebrenica massacre was “genocide”. In a landmark ruling on Monday, February 26, 2007, the International Court of Justice (ICJ) ruled that the 1995 massacre of nearly 8,000 Bosnian Muslims in Srebrenica was genocide, confirming an earlier verdict by the UN war crimes court for the former Yugoslavia. “The court concludes … there were acts of genocide committed by members of the Bosnian Serb army (in Srebrenica),” said Rosalyn Higgins, the ICJ presid ent, while delivering the ruling on Monday. This is the first time that the ICJ, the United Nations top court, has ruled that a massacre was genocide, which was made an international crime under a 1948 treaty.

However, in the same ruling the court also said that the mass killings in other parts of Bosnia during the 1992-95 wars did not constitute genocide. “The court finds it has not been established (by Bosnia) that the killings amounted to genocide,” Higgins said.

Bosnia has accused Serbia of masterminding the widespread “ethnic cleansing” of Bosnian Muslims and Croats during the 1992-95 war, saying it amounted to genocide. In its ruling, the court said that Serbia “was making considerable military and financial support available to the Republika Srpska (Bosnian Serb entity)” during the Bosnian war”; but did not make any immediate comment about specific involvement in genocide.

All Praise is for Allah, the Lord of all creation, who is without a partner in any nature. And may Allah’s endless blessings be upon the light of His creation, our master Muhammad (S) and upon his purified family and upon all of his noble companions. I ask Allah’s mercy to be rained down upon the successors of the companions, upon the great mujtahid imams, upon the righteous scholars of the religion and upon the virtuous and righteous saints of Allah.

Allah, Most Glorified, Most High says in the Qur’ân in Surah Ra’ad: “Allah will not change the situation of a people until they change themselves. ” (Holy Qur’ân 13: 11)

The truth of Allah contained in the ayah I have quoted can be realized in the situation of the Muslims in Balkan Europe today. This ayah’s style, brevity and universalism presents an everlasting and present warning to everyone who truly submits to Allah and in particular people who are thinking and contemplative of their situation (ulul-albab). Implied in that ayah from Surah Ra’ad are several causes for the present suffering Muslims are enduring and perspectives for ameliorating their suffering and entering into the light of the straight path (al-sirat-ul-mustaqim).

It must be clearly stated and conveyed that very often, if not always, the essence of suffering lies within the Muslims themselves. In the manner, the exit from such a state depends on their willingness and ability to change themselves in accordance with the teachings of Islam about the straight path (al-sirat-ul- mustaqim). (Refer to Holy Qur’ân 1:5)

The act of genocide and open aggression against the Muslim Ummah in Bosnia is a reality. We have all been witnesses, either directly or indirectly, to the horrible atrocities perpetrated against us, yet even the victims of this crime had a difficult time understanding the wisdom of this ayah and thus they had, in many cases, prolonged their own suffering due to an inability to align their behavior with Allah’s command.

A lot of ink, paper and emotions have been spent in so-called analytical texts, in almost all languages of the world, in order to describe the tragic events in Bosnia and unveil the hypocrisy of Western Democracy. However, with such approaches, Qur’ânic diagnosis of the genocide has been obscured. Such an approach — that of blaming others for our own suffering – leads to a dead end and a misleading interpretation of the events that could befall the rest of the Muslim world, unless they purify their deeds and actions through obedience to divine warnings and instruction from their Lord. (Holy Qur’ân 2:129)

The West has never been Democratic toward the Islamic World; the enemies of Islam and their goals are well known to us. One such goal is the destruction and removal of Muslim minorities that exist amongst them. The strongest proof of this is the recent genocide in Bosnia-Herzegovina, referred to above. Is it rational or wise, while knowing the goals of our enemies, to accede to their methods of governance and behavior and thus make it easier for them to overcome us?

It is justifiable then, considering the reality in which Bosnians and the Muslim Ummah are in, for them to turn inward and review the functioning of the mechanisms of the Muslim system of governance, morality and ethics. (Holy Qur’ân 62:2) We need to see how much harm we bring to ourselves due to our unpreparedness to change our condition in order to follow the path of Allah and protect ourselves from harm that will befall us if we stray from the straight path. (Holy Qur’ân 5:105) If we don’t analyze our weaknesses and if we don’t build possibilities of everlasting, strong, solid defenses through the process of permanent self improvement and correction then we can expect the situation in Bosnia to be repeated elsewhere, even in places where the tragedy would be much greater. Allah commands us to have a program of strong, active self defense in the Holy Qur’ân. (Holy Qur’ân 3:167 and 13:11)

Is the West Guilty?

Let me ask some rhetorical questions in order to aid in deepening our understanding of where the problem lies, either with the West or with certain circles in our own Ummah.

Is the West guilty because the help that came to Bosnia from most of the so-called Islamic countries came in the form of humanitarian aid that was provided for by the U.N., when it was already well known that we were in dire need of arms to defend our very lives in front of naked aggression and genocide?

Is the West guilty for the genocide lasting four years during which 200,000 members of the Muslim Ummah were killed, amongst them being 16,000 children and, in addition, 40,000 of our sisters were disgraced?

Is the West guilty because the oil revenue of certain Muslim nations was not used to stop the bloodshed of Muslims?

Is the West guilty for the Muslim World being disunited and many Muslim lands being ruled by tyrants?

Is the West guilty because Muslim nations escaped their responsibility of putting their monies into the reconstruction of the infrastructure of Bosnia and to offer support in military defense of Bosnia? Now, when we enjoy relative peace, we must use it to get ready to combat the next genocide (being planned already) instead of passively awaiting it.

Is the West guilty because many Muslims from the Muslim World came not to fight the enemies of Bosnia but to fight the traditional Bosnian Islam that has been practiced there for more than 500 years? For your information, it was this traditional Islam that allowed Islam to survive in Bosnia (and Europe) until today. Even non-Muslims, if they were truthful, would accept this historical fact.

Is the West guilty because such misguided Muslims, who fight traditional Islam instead of helping us, have introduced fitnah and confusion into our midst? Instead of helping and strengthening Islam in Bosnia they have weakened it. Consequently, Bosnians are now divided into two camps: the majority which follows the Hanafi Madhab and a small but vocal minority which claims to follow the “Qur’ân and Sunnah” but in fact are the furthest from them. There is a division between those who celebrate Milad (the birthday of the Prophet) out of the love of the Messenger and those who fight it because they feel it is an innovation. These men, who have mainly come from Arab countries with humanitarian missions, have also divided Bosnian believers by other issues that never existed prior to those modern day innovators coming to Bosnia to cause fitnah. These individuals that cause fitnah sap our strength and allow more chaos to occur.

Considering what I know of the situation of the Muslim communities in both the United States and Bosnia and due to the bitter experience Bosnian Muslims have suffered, we have no other choice but to move with a strong initiative following appropriate and well-coordinated actions to form a Muslim community which will serve Allah Almighty and not His enemies and which will be strong in body and in spirit, and will be unified; such a community will be honored firstly by ourselves and then by others. It depends only on us (as Muslims) whether we will have a powerful united community based on Qur’ân and Sunnah. As long as we don’t accomplish this goal, it will be in vain to accuse others for our mishaps. We must hold on to the faith and commands of Allah, they are like a rope that attaches us to heaven. (Holy Qur’ân 3:103)

Reasons for the Present State

Let us analyze some of the reasons for the present state of the Muslim World. First, Islam requires true believers with courage. Many examples can be brought forth to show the necessity of
being courageous for Muslims. However, the Muslim society today is full of individuals who are essentially cowards and lack courage. To make matters worse, these individuals frequently sit in the governments of Muslim counties. How can we then expect the Muslim minority in Bosnia to be protected by such individuals who only fawn over the West? If the aggression against Bosnia happened 300 years ago, the Ottomans wouldn’t have stood by and watched the slaughter of their Muslim brothers and sisters. Here I must remind you of the ‘Ummah’s responsibility for the care of orphans, widows, and the oppressed. Today Bosnia is the orphan of the Muslim World. (Holy Qur’ân 93:6)

Second, we must consider the value of following the guidance that Allah Subhanahu wa Ta’alla, has given us. Islam prohibited alcohol; however, today it is being produced and consumed in a number of Muslim countries. What kind of example can Muslim minorities then take from the behavior of their brethren in those countries?

Third, Islam prescribed brotherhood amongst Muslims; however, wherever you turn you see Muslims are not united and moreover some wage wars and die for the sake of foreign causes or spend their abundant resources for military defense to protect themselves from their Muslim brothers. Furthermore, after stockpiling expensive, highly sophisticated weapons, they stingily gave only a minuscule fraction to the Muslims of Bosnia to protect themselves and these weapons came only reluctantly, with much foot dragging. (Holy Qur’ân 47:38)

Islam proclaims that in the wealth of the rich is a portion that the poor have a right to. Instead of giving the poor their God-given rights, the rich started taking the lives and liberties of the poor as their own so much so that many Muslims got into a situation where they had little freedom to collect donations for their Muslim brethren in Bosnia. Governments of some Muslim countries were afraid that large donations would be collected, so they prohibited fundraising for Bosnia. Worse yet, some of these governments maintained diplomatic and economic relations with Serbia during the genocide in Bosnia. In doing so, they strengthened the hands of our killers — the real aggressors and perpetrators of genocide in Bosnia. (Holy Qur’ân 70:25 and 51:19)

The nonexistence of the office of the “Khalifah and a government” under him leaves no Muslim minority paying a higher price than the Bosnian Muslims. Bosnian Muslims suffered tremendously after the fall of the Caliphate. Bosnia is an indicator to the Muslim World that it cannot even live (let alone progress) in an Ummah divided along national lines. Grand Muftis and Rais-ul-Ulamas don’t have the necessary competencies and authority of the Supreme Religious leader of all Muslims in the world — the Khalifah (the successor of the Prophet Muhammad) — to lead Muslims. Only the Khalifah has these abilities and authorities invested upon him. If we had the Khalifah, the Serbian aggressor would ponder the outcome of the aggression to see if it would be worthwhile to enter a war against over one billion Muslims. (Holy Qur’ân 4:59)

There are many things that the Prophet Muhammad (P.B.U.H.) abhorred, so one non-Muslim felt obliged to write, "If the Prophet would arise from his grave and see what his followers have done he would certainly be horribly angry and would curse those who participated in that [in regards to the faith of Allah]." The late President of Bosnia, his Excellency Alija Izetbegovic, had a habit of saying that “those who love Islam have one thing left to console them, this situation is not the result of Islam but its negation.” [Zašto su muslimani zaostali?, Why Muslims are backwards?, Takvim 1967, p. 97]

The consolation that the President mentions contains a hope if the negation led to such a situation of backwardness and chaos. Is the return to Islam going to mean the advent of a new spirit and new era in the life of the Muslim ‘Ummah?

These changes, brought about by a reaffirmation of the traditional sources of Islam (Qur’ân, Hadith, consensus of the scholars, and scholarly personal opinion derived from these sources), would turn the Muslim world away from its decline and dependence upon the West for its forms of governance, morals, economics, and education system and standards. Every person who supported Bosnia and attempts to implement a return to Islam is a needed part of an Islamic Renaissance and deserves praise and thanks.

Today’s dynamic changes in the Islamic World, despite some clumsiness, unreadiness, and unnecessary emulation of others, announce a new and, we hope and pray to Allah, positive turn of events and renaissance for Muslims. I hold these analyses as an invitation to every Muslim to be a participant in this Renaissance and the uplifting of a fallen humanity.

1. NEĆEŠ BITI PITAN KAKVO SI AUTO VOZIO, ALI ĆEŠ BITI PITAN KOLIKO SI INSANA TIM AUTOM PREVEZAO KADA IM JE PREVOZ BIO POTREBAN.
2. NEĆEŠ BITI PITAN OD KOLIKO TI JE KVADRATA STAN ILI KUĆA BILA U KOJOJ SI STANOVAO, ALI ĆEŠ BITI PITAN KOLIKO SI INSANA UGOSTIO U SVOME DOMU.
3. NEĆEŠ BITI PITAN KOLIKO SI ODJEĆE I OBUĆE U SVOJIM ORMARIMA IMAO, ALI ĆEŠ BITI PITAN KOLIKO SI LJUDI KOJIMA JE ODJEĆA I OBUĆA BILA POTREBNA OBUO I ODJENUO.
4. NEĆEŠ BITI PITAN KOLIKA TI JE GODIŠNJA PLAĆA BILA, ALI ĆEŠ BITI PITAN KAKO SI TU PLAĆU STEKAO I JESI LI UREDNO ZEKAT PLAĆAO.
5. NEĆEŠ BITI PITAN KAKVU SI TITULU NA POSLU IMAO, ALI ĆEŠ BITI PITAN DA LI SI SVOJ POSAO ODRAĐIVAO NA NAJBOLJI MOGUĆI NAČIN.
6. NEĆEŠ BITI PITAN KOLIKO SI INSANA SVOJIM PRIJATELJIMA SMATRAO, VEĆ ĆEŠ BITI PITAN KOLIKO JE INSANA TEBE SMATRALO SVOJIM PRIJATELJEM.
7. NEĆEŠ BITI PITAN U KOJEM SI KOMŠILUKU, MAHALI, ULICI, GRADU ILI SELU ŽIVIO, VEĆ KAKO SI POSTUPAO SA KOMŠIJAMA.
8. NEĆEŠ BITI PITAN ZA BOJU SVOJE KOŽE, VEĆ ZA KVALITET SVOGA KARAKTERA.
9. NEĆEŠ BITI PITAN KOLIKO SI KUĆA ZA ŽIVOTA SAGRADIO, VEĆ KOLIKO SI ALLAHOVIH KUĆA (DŽAMIJA) POMOGAO SAGRADITI.
10. NEĆEŠ BITI PITAN DA LI ĆEŠ OD OVOG TRENUTKA SVOJ ŽIVOT USKLADITI SA OVIM ISTINAMA, JER ALLAH VEĆ ZNA TVOJU ODLUKU.

JEDAN DAN U GODINI NIJE DOVOLJNO DA SE ISKAŽE POŠTOVANJE RODITELJIMA

U SAD-a, druga nedjelja u maju je rezervirana za majke, a treca nedjelja u junu za oceve. Tokom ostatka godine, postoje i drugi praznici da potrosace drze u stanju uzbudjenja, ali tada institucija porodice jedva da se i pomene. Kao i svaki drugi praznik, i Dan majki i Dan oceva popraceni su agresivnim rasprodajama u trgovinama.

Razvijajuci se u muslimanskom obiteljskom ambijentu, cesto su nas podsjecali da je svaki dan majcin dan i da je svaki dan ocev dan. Postoji jedan hadis koji znaju gotovo sva djeca i majke:

– Dzennet Vam je pod majcinim nogama.

Jedan drugi hadis, koji se navodi da na simpatican nacin pokaze prednost majke nad ocem, srocen je tako da pokaze da je majcina prednost naglasenija tri puta vise od oceve. Prema onom sto nas uci islam i nasa islamska tradicija, muslimanska djeca su duzna obiljezavati dan majki i oceva tokom citave godine. Ali, upitajmo se jesu li nasa djeca bas takva? Koliko su nasa djeca zaista u ovom pogledu drukcija od druge americke djece?

U jednoj americkoj anketi koju je proveo izdavac cestitki Hallmark Cards i u kojoj je ucestvovalo 507 djece starosne dobi od 6-11 doslo se do zabrinjavajucih rezultata. USA Today (10/5/01) izvjestava da je djeci postavljeno pitanje:

– Kada bi imao sve bogatstvo ovog svijeta i kada bi svoju majku mogao
isplatiti za sve sto je za Tebe ucinila, koliko bi joj dao?

Rezultati su objavljeni po regijama: sjevero-istocna, srednja, juzna i zapadna. Ne posjedujemo informacijom da li su djeca bila upitana koliko bi platili sedmicno, mjesecno ili godisnje, ali djeca iz juzne oblasti bi majci isplatili tek $250, djeca sa zapada 100 puta vise $25,000. Djeca iz srednjeg dijela Amerike su se izjasnila da bi za svoje majke izdvojila $999, a iz sjeveroistocne oblasti $3,000.

Upitajmo se kako bi na isto pitanje odgovorila nasa djeca? Imam dojam da ne bi odgovorila puno drukcije od svojih vrsnjaka. Zasto?

Njihov glavni izvor druzenja je drzavni skolski sistem. Svi smo, hvala Bogu, svjesni porasta broja islamskih skola u Americi, ali ne ulijeva veliku dana podatak da se tek 5% muslimanske djece upisuje u njih. Ostatak pohadja drzavne skole. A kada su u pitanju djeca Bosnjaka i pripadnika drugih etnickih zajednica sa Balkana u ovoj zemlji, onda sa sigurnoscu mogu reci da broj njihove djece, koja pohadjaju islamske skole, ne dostize ni 1%. Zeljeli mi to priznati ili ne, cinjenica je da nam djeca u tim takvim skolama provode dnevno izmedju 6 i 8 sati, 5 dana u sedmici. Gotovo devet, od 12 mjeseci, su u centrifugi nemuslimanske masine socijalizacije. Dodajte jos 2-3 sata sjedenja svakog dana pred televizorom i na internetu i onda te sate usporedite sa vremenom koje nasa djeca provode u muslimaskom ambijentu, tamo gdje bi mogla nauciti kako postovati svoje roditelje. Ako su djeca sretnici, pa su upisana u mekteb, ona provedu sedmicno 2-4 sata uceci o Allahovoj dz.s. vjeri i druzeci se sa svojim vrsnjacima istog svjetonazora.

Zato, ne treba uopce da cudi sto nam djeca oponasaju nemuslimanske ili cak antimuslimanske vrijednosti, koje su usmjerene na to da se zadovolje svoje vlastite potrebe, dok su potrebe roditelja i paznja prema njima na nekom drugom ili trecem mjestu, a paznje prema drugim ljudima nema ni pod razno.

Ima li izlaza i nade?

Za djecu koja zele njegovati muslimanski identitet, izlaz je u slijedjenju islama i njegovih univerzalnih vrijednosti. Za djecu koja zele njegovati americki sekularni identitet, nada se pojavila 1872. godine kada je Julia Ward Howe preporucila obiljezavanje Dana majki. 1 Godine 1914. ovaj jepraznik postao zvanican u SAD, a u Kanadi, Meksiku i u jos 48 drzava se proslavlja od 1909. godine. 2 Ovakav postupak gospodje Howe je za svaku pohvalu, ali se postavlja pitanje sta poslije Dana majki. Kako duh dana majki i oceva rastegnuti da traje tokom citave godine.

Roditeljima muslimanima ne preostaje nista drugo do neumornog rada napromicanju vjerskih vrijednosti kod svoje djece. Nije opravdano ignorirati vrline obiljezavanja Dana majki i oceva, jer ona su u krajnjem slucaju u skladu sa duhom islama. Ono cemu roditelji treba da teze jeste uporno poticanje djece na citanje islamske literature, druzenje sa dzamijom i dzamijskim drustvom. Na ovaj nacin, djeca ce nauciti da vole i postuju svoje roditelje tokom citave godine, svakoga dana i svake minute. Naravno, njihov je zadatak da svojoj djeci pricaju o svojim iskustvima sa roditeljima, o tome kako su oni svoje roditelje pazili, jer ce to djeci pomoci:

• da sebi docaraju islamske vrijednosti koje su u danasnjem drustvu
  prava rijetkost
• da postuju svoje dede inane, tj. roditelje svojih roditelja i
• da vide da njihovi roditelji prakticiraju ono cemu svoju djecu
  poucavaju.

Ovdje je umjesno spomenuti da nam jasni i cisti serijat nalaze da se sa duznim postovanjem odnosimo i prema roditeljima nemuslimanima. Prenosi se od hazreti Esme bint Ebu Bekr (da Allah bude zadovoljan sa oboje) da je rekla:

– Dosla mi je moja majka nemuslimanka da me posjeti za vrijeme dok
je jos Poslanik a.s. bio ziv. Posavjetovala sam se sa Poslanikom u vezi
sa odrzavanjem veza sa njom, nasto mi je Poslanik odgovorio:
‘Odrzavaj veze sa svojom majkom.’ (Buhari)

1 Inspiraciju za obiljezavanje Dana majki dala je jedna zena iz Zapadne Virdzinije, majka koja je od 11
izgubila osmero djece. Godine 1858. kada je imala 26 godina, Ann Marie Reeves Jarvis je organizirala zene
svoga podrucja kroz radne klubove kako bi popravile zdravstvene i sanitarne uvjete zivota u svom kantonu.
Za vrijeme Americkog civilnog rata, ona se snazno borila da ovi klubovi ostanu neutralni. Zene su hrabro
su pomagale vojnike na obje strane. Kada se rat zavrsio, ova hrabra zena je obiljezila prvi Dan majki 1868.
godine da bi pomirila prijatelje i porodice koje su se nasle na suprotnim stranama tokom strasnog ratnog
sukoba.

2 Samo u SAD-a se za ovaj dan potrosi oko 15 milijardi dolara kako na poklone majkama – nakit, cvijece,
cestitke i sl. tako i na hranu u restoranima. Namjena ovog dana je vremenom drasticno izmjenjena i na
zenama je, prije svega, da ovom prazniku vrate prvobitni smisao koji se sastoji od toga da se pomazu
siromasni, slabi, iznemogli, ili da se volontira.

Ne mozemo a da se ne zabrinemo u kolikoj je mjeri i medju muslimanima opao kvalitet odrzavanja prisnih veza sa roditeljima. Zato cemo se i ovdje iznova podsjetiti na kur’anske naloge.

وَقَضَىٰ رَبُّكَ أَلَّا تَعۡبُدُوٓاْ إِلَّآ إِيَّاهُ وَبِٱلۡوَٲلِدَيۡنِ إِحۡسَـٰنًا‌ۚ إِمَّا يَبۡلُغَنَّ عِندَكَ ٱلۡڪِبَرَ
أَحَدُهُمَآ أَوۡ كِلَاهُمَا فَلَا تَقُل لَّهُمَآ أُفٍّ۬ وَلَا تَنۡہَرۡهُمَا وَقُل لَّهُمَا قَوۡلاً۬ ڪَرِيمً۬ا

“Gospodar Vam vas naredjuje da samo Njega obozavate, a da roditeljima
dobro cinite. Ako jedno ili oboje kod tebe starost dozive, ne reci im ni uf, ne
budi grub prema njima, i plemenitom rijecju im zbori.” [El-Isra' 17:23]

أَنِ ٱشۡڪُرۡ لِى وَلِوَٲلِدَيۡكَ إِلَىَّ ٱلۡمَصِيرُ
“Iskazi zahvalnost svoju Meni i roditeljima svojim, a meni ce se sve vratiti.”
(31:14)

Cinjenica da je Allah dz.s. roditelje spomenuo uz Sebe pokazuje sa koliko se ljubavi i postovanja moramo prema njima odnositi. U istom ajetu se kaze:

وَوَصَّيۡنَا ٱلۡإِنسَـٰنَ بِوَٲلِدَيۡهِ حَمَلَتۡهُ أُمُّهُ ۥ وَهۡنًا عَلَىٰ وَهۡنٍ۬ وَفِصَـٰلُهُ ۥ فِى عَامَيۡنِ
“Mi smo mu propisali da cini dobro roditeljima svojim, majka ga njegova
nosi i vehne li vehne, a i njegovo dojenje je dvije godine.”
Drugim rijecima, dug koji imamo prema majci je jasniji kada se ima u vidu
period trudnoce, ali ni period poslije poroda za nju nije puno laksi.

Manifestacija Bozanskoga u svijetu

Arapska rijec za majcinu utrobu je RAHIM. Rahim je izvedena iz rijeci rahmet sto znaci milost. Jedno od Bozijih lijepih imena je Er-Rahiim sto u prevodu znaci Milostivi.

Ovo nas upucuje da zakljucimo da izmedju Boga i majcine utrobe postoji jedinstvena povezanost. Preko majcine utrobe mi se zapravo povezujemo sa Bozijim atributima milosti i samilosti. Upravo se tu odvija pocetni stadij zivota svakog pojedinca. Na majcinu bismo utrobu mogli gledat kao na manifestaciju Bozanskoga u svijetu.

Tesko je izbjeci poredjenje, koje se samo po sebi nadaje, izmedju Boga punog ljubavi i majke koja je manifestacija te ljubavi, Bozanske ljubavi u akciji. Kur’an nigdje ne kaze da li je Bog muskoga ili zenskoga roda. Ali, kao da kaze da postujuci majku, zapravo, mi iskazujemo postovanje prema samom Bogu.

Svako bi se morao duboko zamisliti nad ovim cinjenicama i biti zahvalan zasve sto je majka ucinila za nas. Majke su nase prve uciteljice i prvi primjeri kako se treba ponasati. Svaki dan koji provedemo sa majkom prilika je da nesto lijepo naucimo ili osjetimo. A svaki dan koji ne provedemo sa njom, vrijeme koje se nikada ne moze nadoknaditi.

Za mene, islam je najbolji podsjetnik vaznosti prisutnosti moje majke u mom zivotu. Zahvaljujuci savjetima i naredbama koje nalazim u Kur’ani- Kerimu i u primjeru naseg voljenog Poslanika a.s., sigurna sam da cu se uvijek svoje majke sjecati i da ce zauvjek biti i ostati u blizini moga srca. Ona je moj rahim, moja veza sa Bozanskim.

Zahvalna sam za Dan majki, jer mi omogucuje da o svemu ovom, iznova, duboko promislim.