Pratite najnovije vijesti na Blogu

Prva generacija useljenika očigledno je nosilac posebne kulture koja se prenosi na potomke. Uprkos tome, prva generacija koja je odrasla (i često rođena) u Americi izložena je različitom kulturnom okruženju i integriranju s različitim kulturnim elementima, starim i novim. 

To što se događa među tim pojedincima često proizvodi dvije vrste borbe – jednu psihološku i drugu društvenu. Psihološki sukob izražen je mnogo jasnije u drugoj nego u prvoj ili trećoj generaciji muslimana Amerikanaca. Osobe iz druge generacije su pod pritiskom koji vrše porodica i etnička zajednica s jedne, a šire društvo s druge strane.

U nastojanju da u toj borbi sačuvaju stabilnu ravnotežu između dvije kulturne snage, ti pojedinci razvijaju identitet koji bi mogao biti imenovan “marginalnim karakterom”. Ta marginalnost ima za posljedicu dvije često suprotstavljene kulturne vrijednosti koje su bile povezivane sa sukobom među mnogim useljeničkim zajednicama unutar druge generacije. U svom nastojanju da sačuva kulturnu ravnotežu, ona dolazi u sukob s prvom generacijom koja želi da tradicionalne modele vidi sačuvane kod svojih potomaka.

Jačina tog sukoba razlikuje se prema stupnju asimilacije koju je postigla prva generacija. Što je više asimilirana u novu kulturu, prva je generacija manje u sukobu s drugom generacijom u njenom pokušaju izgradnje novog identiteta.

Bošnjački useljenici nisu bili previše zabrinuti nivoom asimilacije kojoj su bila izložena njihova djeca, jednostavno zato što su Bošnjaci historijski, jedno i po stoljeće ranije, već usvojili veliki dio zapadnjačke kulture. 

Promjena je bila snažnija kod onih imigrantskih porodica koje su potjecale iz tradicionalnijih muslimanskih društava, kao onih iz Indije, Pakistana i Somalije. U tom slučaju prva je generacija manje asimilirana, a sukob s drugom generacijom može rezultirati ili manjom prilagodbom ili društvenom devijacijom, a oboje može reducirati moral etničke zajednice i religijsku integraciju u šire društvo. 

ruga generacija muslimana Amerikanaca bez velikog napora prirodno usvaja jezičke kulturne kompetencije putem obaveznog obrazovnog školskog sistema. Ta generacija je kroz bliski kontakt sa svojim drugovima u razredu imala priliku porediti dvije različite kulture i dva stila života. 

Nepovoljni politički i društveno-ekonomski uvjeti u ranijoj domovini, u periodu kada su njihovi roditelji došli u Ameriku, bez sumnje utječe na oblikovanje stava druge generacije da radije prihvati američke društveno-ekonomske i političke strukture u odnosu na one kakve se upliću (miješaju) u lična pitanja svoje djece, bez obzira na to koliko su odrasla, i da se previše udubljuju u društveni život drugih žena useljenika te da se previše bave zluradim ogovaranjem, na način kao što se to činilo u pređašnjoj domovini.

Dvije generacije (useljenici i oni koji su rođeni i odgojeni ovdje) žive u dva različita društvena ambijenta, svaka s drugačijim pogledom na život. Prva je generacija pod utjecajem sjećanja na svoje uložene ogromne napore u sređivanju svog života u stranoj zemlji. Mnogi razumiju da su kulturološki (i do određene mjere i religijski) izgubili svoje potomke u Americi. Oni gotovo priznaju da su zaradili veliki materijalni imetak, ali sumnjaju da će imetak nadomjestiti taj njihov gubitak. Oni su zatvorenici u dvostrukom smislu: stekli su ugodan društveno-ekonomski status kojeg se ne žele odreći, a njihova djeca rođena u Americi ne mogu s njima dijeliti želju da se s tim imetkom vrate u domovinu. Sve što članovi druge generacije vide u pređašnjoj domovini je zaostalost i siromaštvo, suprotno društvenoj, ekonomskoj i političkoj slobodi u SAD-u.

U mjestima gdje je bilo prilike da nastane progres asimilacije djelovao je na svoj način, bez značajnijeg efekta u periodu od druge do treće generacije u zemlji porijekla njihovih roditelja. Ustvari, mnogi sebe smatraju sretnijim od svojih roditelja, jednostavno zato što su rođeni u ovoj zemlji. Roditelji uglavnom dijele to mišljenje. 

Imigrantska generacija je zadovoljna kada čuje kako njihova djeca tečno govore engleski poput bilo kojeg Amerikanca, uprkos činjenici što mnogi žele da njihova djeca sačuvaju nešto od starog (maternjeg) jezika. Stoga druga generacija ima vezivnu ulogu između starih i novih kultura, ali se često nađe i rastrgnuta između te dvije kulture.

Članovi druge generacije poučili su one iz prve generacije mnogim stvarima iz američke kulture. Ali, za prvu generaciju, koja je često pod dominantnim tradicionalnim određenjem, izazov je prihvatiti obrnutu ulogu koja ih u njihovoj percepciji čini učenicima njihove vlastite djece. To produbljuje kulturni raskol (pukotinu) koji se razvio između te dvije generacije.

Mnogi su iz druge generacije muslimana Amerikanaca u odgovoru na pitanje: “O kojim se stvarima najčešće ne slažeš sa svojim ocem?”, kazali da su njihovi očevi spori u donošenju odluka i imaju naviku prepirati se o najsitnijim detaljima. Uobičajena kritika upućena njihovim majkama jeste da se bez oklijevanja američkih muslimana. Taj blagi prijelaz rezultat je prilagođavanja američkoj kulturi druge generacije. S trećom generacijom većina obilježja kulture djedova i nena useljenika uglavnom nestaje. To je najprimjetljivije u jeziku.

Većina muslimana iz druge generacije može govoriti tečnim maternjim jezikom svojih roditelja. Ipak (s malim izuzecima), treća generacija zna samo engleski jezik. Stoga je vidljivo da u trećoj generaciji potomaka počinje klijati stvarni muslimanski američki identitet. Očekuje se da će ta generacija i njeni potomci nadići etničke i rasne podjele koje trenutno pritišću muslimansku zajednicu u Americi, kroz povećanu interakciju kao i međusobno stupanje u brak.

Populacija čikaške muslimanske zajednice nasumice je nastanjena u cijelom gradu. Skup tri ili četiri porodice u bilo kojem susjedstvu predstavlja samo puku slučajnost. Budući da su radna mjesta još više razbacana diljem grada, prirodna je želja da se živi bliže mjestu u kojem se radi, te je to također djelovalo na raspršenost muslimana diljem cijele metropole. 

U odgovoru na pitanje: “Što vam je bilo najteže kada ste tek došli u Ameriku?”, 85% ispitanika iz prve generacije odgovorilo je da je najteže bilo naučiti govoriti engleski jezik. 

Budući da je većina bošnjačkih imigranata (iz svih različitih valova) došla primarno iz očigledno jedva pismenih ruralnih dijelova BiH, bez znanja engleskog jezika prije svoje imigracije, oni su otkrili da je komunikacija uglavnom nesavladiv problem u Americi.

Većina Bošnjaka iz prve generacije useljenika u Chicagu morala se pouzdati u ranije bošnjačke useljenike s ciljem prevazilaženja kritičnog problema jezika. Taj hendikep (koji nije ograničen samo na Bošnjake) bio je jedan od najznačajnijih faktora u formiranju geta u američkom urbanom životu muslimana. Ljudi koji nisu dovoljno dobro govorili engleski jezik iz etničkih manjinskih grupa u Americi više su klanski djelovali i odvajali se od glavnih tokova društva.

Etničke su grupe vremenom i u budućim generacijama uspjele nadići jezičku barijeru i tako su postepeno bivale usisane u svoju novu kulturu. Literatura o etničkim manjinama pokazuje da je veza između generacije i tog lingvističkog problema veoma snažna. K tome, taj lingvistički faktor može izazvati sukob unutar bošnjačke porodice u Americi. Dinamična američka društvena struktura motivirala je drugu generaciju Bošnjaka Amerikanaca da znatno više napreduje u društveno-ekonomskom pogledu.

Oko 35% imigranata iz prve generacije ne govori vješto jezik, premda se “javne škole u Chicagu hvale da imaju preko dvadeset bilingvalnih učitelja iz Bosne” (BFocus, 2003), dok 18% osoba iz druge i 38% iz treće generacije ne govori bosanski jezik. 

Broj govornika bosanskog jezika iz druge generacije dalje je umanjen kada se uzme u obzir prosjek od 25% onih koji ne govore bosanski jezik, a koji razumiju samo riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji kod kuće. Oni razumiju pradjedovski jezik do određenog nivoa, ali ne mogu odgovoriti na bosanskom jeziku. Kada jedan (ili oba) roditelja u porodici ne govore engleski, komunikacija između prve i druge generacije svedena je na minimum. Očigledni nedostatak komunikacije između prve i treće generacije Bošnjaka Amerikanaca i dalje je uvećan, čak i kada djedovi i nene govore engleski dovoljno dobro.